3.4.2012. Autor:

FIAT 128 SPORT COUPE I 3P - NEKARIZMATIČNI UBOJICA JUNIORKI

Dobar izgled, solidne performanse i desetine pobjeda na utrkama nisu bili dovoljni da osiguraju status legende

Sve donedavno na kružnim i, pogotovo, brdskim stazama kod nas, ali i u matičnoj Italiji uopće nije bio rijedak prizor ugledati neki prošireni primjerak Fiata 128 Sport Coupe kako se žustro nadmeće s od sebe mnogo mlađim automobilima. Danas, četrdesetak godina star, ipak se polako seli onamo gdje mu je i mjesto, na utrke oldtimera, no nevjerojatna dugovječnost uspješne trkaće karijere najbolje pokazuje da je riječ o iznimnom automobilu. Samo što to malo tko shvaća, pa u svijetu oldtimera nikako ne uspijeva steći status koji bi mu po svemu trebao pripadati.

Što je, s druge strane, dobra vijest, jer cijene su i dalje niske i za samo nekoliko tisuća eura možete doći do vrlo atraktivnog sportskog oldtimera. No niska vrijednost s druge strane znači i da ovi automobili i dalje dolaze u ruke onih koji ih ne održavaju na primjeren način, pa i dalje propadaju, bivaju neukusno tunirani ili ih pretvaraju u trkaće replike. Što je šteta, jer Fiat 128 Sport Coupe najbolje izgleda u nemodificiranoj, cestovnoj varijanti, zanimljiva je alternativa baznim modelima Ford Caprija ili Opel Mante A, a njegova kasnija inačica 3P ('tre porte', samo 25% manje od mnogo razvikanijeg Maseratija) s trećim vratima može se čak smatrati konkurentom u sedamdesetima nove 'hot hatch' klase, koju je epitomizirao Volkswagen Golf GTI.


U reklamnim se materijalima Fiat s pravom ponosio vodećim mjestom po prodaji u Europi i višestrukom upotrebljivošću konkretnog modela.

Kada je Fiat predstavio model 128, svijet gradskih automobila se promijenio zauvijek, konstrukcijski su postavljeni temelji modernim gradskim automobilima niže srednje klase. Jedino što je nedostajalo bila su ta treća ili peta vrata, kojima će već spomenuti Golf (uz stanovitu razliku u kvaliteti izrade, radi koje danas na jedan očuvani 128 dolazi dvadesetak Golfova) definirati oblik budućih vremena. No običnim 128 bavit ćemo se nekom drugom prigodom, danas nas zanimaju njegove coupe inačice, kojih je od 1971. do 1978. proizvedeno respektabilnih 330.897 primjeraka, no sedamdesete godine prošlog stoljeća donijele su čitavoj Fiatovoj grupaciji ogromne probleme s kvalitetom izrade, ponajprije s nekvalitetnim ruskim čelikom koji je iznimno brzo dovodio do korozije čak i na najbitnijim strukturalnim dijelovima karoserija, tako da je danas očuvanih primjeraka razmjerno malo.

Korozija je zapravo jedina stvarna boljka ovog modela, napravljenog na 22 cm kraćoj inačici podvozja limuzine. U ponudi su bila dva motora, 1116 ccm s 64 KS i 1300 ccm s 75 KS, koji nisu davali impresivnu krajnju brzinu čak ni za tadašnje standarde (156 i 164 km/h), no na zavojitim se brdskim cesticama malo automobila moglo mjeriti s ovim fino izbalansiranim sportskim automobilom. Uostalom, upravo mu je to, u kombinaciji s podatnošću motora za pojačavanje i dorađivanja drugih detalja (o tome ponešto znaju svi oni koji su šarafili sportske dodatke po Stojadinima) glavni razlog zašto su ovaj automobil u Italiji nazivali 'ubojicom Juniorki'. Na obje je strane Jadrana upravo 128 Sport Coupe zamijenio legendarnu Alfu na krugu i brdu te ondje dominirao dobrim dijelom sedamdesetih u svojoj klasi.


Redizajn je donio oznaku 3P, praktična treća vrata i stil više u dosluhu s glavnim dizajnerskim trendovima druge polovice sedamdesetih.

Osebujan dizajn prve serije modela djelo je Fiatovih kućnih dizajnera i sjajno odražava duh sedamdesetih. Skladno proporcioniran, ipak već raskida s oblinama prethodne dekade i donosi oštrije linije, a povišeni stražnji kraj, gledano s boka, nudi određeni stupanj podsjećanja na najprestižnijeg člana game, Bertoneov Dino Coupe. To je posebno izraženo kod bolje opremljenih SL ('Sport Lusso') verzija modela, koje se izvana razlikuju po dvostrukim okruglim prednjim svjetlima, nalik na Dinova. Obični S ('Sport') imao je jednostruka pravokutna svjetla, koja dosta umrtvljuju vizualni dojam modela. Upravo je zato maska s dvostrukim okruglim svjetlima zadržana kod druge generacije modela, predstavljene 1975. pod nazivom 3P.

Bočna linija je poravnana, no prave su se promjene dogodile straga, gdje je 3P dobio praktična treća vrata, kao i trostruka odvojena stražnja svjetla, za koje će talijanofili reći da su posveta Ferrariju, a zlobnici da ih je Fiat otprilike istovremeno kada i Toyota išao prekopirati s Ford Mustanga. S mehaničke strane nije bilo bitnih promjena, tako da preporuka ljubiteljima oldtimera glasi da traže verziju koja im se više sviđa, prvi model ima izraženiju osobnost, drugi čišće linije. U oba slučaja dobit će sjajno izbalansiran i za vožnju vrlo zabavan automobil s vrhunskim pedigreom - i određen broj 'znalaca' koji će kolutati očima i objašnjavati kako je to samo običan Stojadin u dizajnerskom odijelu.

Dino Milić-Jakovlić




CHR



Vulkal gume