19.2.2017. Autor: Dino Milić-Jakovlić

Ford P6 12M/15M (1966. - 1970.)

Osrednji uspjeh za modernijeg tržišnog konkurenta VW Bube i Opel Kadetta

Početni model njemačkog Forda, koji je trebao donositi glavninu prodaje, tijekom 1960-ih teško se nosio ne samo s neprikosnovenim vladarom tržišta, Volkswagenovom Bubom, nego i s novopridošlim konkurentom, Opel Kadettom. Ti su automobili bilježili višemilijunske naklade, a Fordov P4 prodan je u relativno skromnih 672.695 primjeraka. Od nasljednika se očekivalo da popravi Fordov položaj na tržištu, no nije se činilo smislenim pretjerano ulagati u razvoj, pa je zadržana mehanika prethodnika s MacPhersonom sprijeda, krutom osovinom i lisnatim oprugama straga, a sva je pozornost posvećena dizajnu. U rujnu 1966. ponosno su predstavljena dva nova mola, Taunus 12M i Taunus 15M, koja su se razlikovala po motorizaciji (uvjetno, jer se i kod 12M moglo nadoplatiti za snažnije motore), opremi i nekoliko sitnih detalja na karoseriji. Uspjeh na tržištu baš i nije bio u skladu s očekivanjima, pa je nakon samo godine dana uslijedio veliki facelift, a tom su prigodom modeli izgubili i oznaku Taunus, te su otada ostali poznati samo kao 12M i 15M. Oznaka modela M na njemačkom nimalo skromno označava 'Meisterstück' (remek-djelo). Istodobno je električna instalacija prebačena sa 6V na 12V. U ponudi su bile limuzine sa 2 i 4 vrata, coupe (zapravo limuzina sa 2 vrata s nižim i kraćim krovom te kosim stražnjim staklom) i karavan sa 3 vrata.

Dimenzije su bile 4389x1603x1385-1425, uz međuosni razmak od 2527 mm. Svi su ugrađeni motori bili V4 koncepcije. U 12M je najčešće ugrađivan onaj sa 1305 ccm i 50-53 KS, no neko je vrijeme u ponudi bio i manji motor iz P4 (1183 ccm i 45 KS). 15M je standardno dolazio sa 1498 ccm i 55 KS, no isti je motor bilo moguće naručiti i s višim stupnjem kompresije i 65 KS, no u tom je slučaju morao trošiti samo tada novu tržišnu izmišljotinu, super gorivo. Na vrhu je bio opcijski motor od 1699 ccm i 70-75 KS. Stražnja svjetla na jeftinijem modelu 12M bila su kapljičasta, a prednja okrugla, dok su na prestižnijem 15M i prednja i stražnja uvijek pravokutna. Mjenjači su bili sinkronizirani četverobrzinski s ručicom na stupu upravljača, no uz doplatu se mogao dobiti i šaltung na podu. Najveća se brzina kretala od prihvatljivih 125 do već zavidnih 160 km/h, a prosječna se potrošnja većine modela kretala oko 8 l/100 km.

Sprijeda je kočio diskovima, straga bubnjevima, a od 198. se uz nadoplatu mogao dobiti i servo. Model nije postao priželjkivani hit, mada se nipošto ne može reći da je bio neki veliki podbačaj. Do kolovoza 1970. prodano ih je 668.187, čak i nešto manje nego prethodnika. Čak i kao oldtimer, ovo ostaje prilično nezanimljiv i pristupačan konfekcijski automobil. Naprednu i inovativnu koncepciju prednjeg pogona Ford je primijenio na prethodniku, modelu P4 iz 1962. Usprkos inovativnosti, publika nije bila oduševljena ni njim ni P6, pa je nasljednik iz 1970., kojem je vraćen naziv Taunus, imao jeftiniji stražnji pogon. Koncept će u ovoj klasi biti oživljen tek na Mondeu 1992. Premda se P6 ne može nazvati velikim uspjehom Forda, ipak je ostavio jednu sjajnu stvar u trajno naslijeđe! Rallye Sport, kraće RS, oznaka je od koje svakom pravom ljubitelju Forda zaigra krv u žilama, a prvi je puta upotrijebljena upravo na modelu 15 M RS, predstavljenom u proljeće 1968. Pomalo nedostojno nasljednika, imao je standardan 1.7-litarski motor sa samo 70, kasnije 75 KS, ali nudio je ručicu mjenjača na podu, sportski upravljač, redizajniranu tablu s instrumentima, dodatne halogenke na prednjoj masci, crni krov, kromirane čelične felge i crnu liniju koja se protezala duž bokova, za pravi, ozbiljan sportski dojam. Opcijski ste mogli naručiti i Recarova sportska sjedala. Očekivano, ovo je danas kolekcionarski najzanimljiviji (zapravo, jedini zanimljiv) model. Nije nuđen samo kao coupe, premda je takva kombinacija bila i najpoželjnija i najlogičnija, kupci su mogli odabrati RS paket i na limuzinama sa 2 i 4 vrata.




Yellow store

CHR

s

Vulkal gume