20.3.2012. Autor: Dino Milić-Jakovlić

LAMBORGHINI MIURA: NAJBOLJI I NAJLJEPŠI SUPERAUTO IKAD NAPRAVLJEN

Bilo je i drugih prekrasnih jurilica, ali Miura je nešto jedinstveno,kreator klase i nikad nadmašeni uzor ostalima

Ako je Lamborghini Miura, a mnogi će ustvrditi da jest, najljepši superautomobil ikada, to je zato što su na njemu radila čak dva genijalna dizajnera, ne računajući sigurno estetsko vodstvo iskusnog Nuccija Bertonea, u čijem se studiju sve skupa događalo i čijim je prezimenom automobil potpisan. Godinama je Miura pripisivana Marcellu Gandiniju, koji je krajem 1965. zamijenio Giorgetta Giugiara u Bertoneovom studiju. Tek je prije desetak godina Giugiaro otvorio svoj arhiv i pokazao kopije crteža koje je ostavio u Bertoneu, a na kojima se nepogrešivo razaznaje oblik buduće Lamborghinijeve senzacije. Na pitanje zašto ranije nije digao buku oko toga, Giugiaro odgovara da nije toliko bitno tko je nacrtao Miuru, koliko to da je ista napravljena i ušla u proizvodnju.

Retrospektivno, jasno nam je da je osnovni oblik njegov, zaobljene, skulpturalne kvalitete oblika tipične su za Giugiara a posve oprečne Gandinijevom stilu. No, nebrojeni detalji, elementi koji taj inicijalno savršen oblik oplemenjuju i daju tako upečatljivu cjelinu nedvojbeno su Gandinijevi, ništa sličnog ne nalazimo kod Giugiarovih radova. Desetljećima skrivano, a zapravo tako očigledno, ovaj je nenadmašni oblik rezultat kreativne interakcije dva velikana. Koliko je nenadmašno lijepa Miura možda najbolje pokazuje anegdota iz 1966. kada se Ferruccio Lamborghini prvim prototipom dovezao pred Casino u Monte Carlu za vrijeme F1 vikenda u Kneževini.

Tradicionalno, desetljećima, to je ultimativno mjesto za pokazivanje, a pored plemića i jet-settera s novim unikatnim automobilima, ondje su se nerijetko pokazivali i sami proizvođači ekskluzivnih modela, s ekskluzivnim pretpremijerama. Legenda kaže da niti jedan automobil nikada nije izazvao takvu pometnju i oduševljenje kao Miura. Ferruccio je, kaže ista legenda, najmanje jednom, a možda i u nekoliko navrata tijekom večeri, odlazio od stola za rulet, sjedao u prototip, dao kontakt i nekoliko puta zaturirao motor, kako promatrači ne bi ostali i bez soundtracka za žudnju. Ako je ta priča istinita, a najvjerojatnije jest, ona i najbolje pokazuje svu plitkost legende o Lamborghiniju, snobu-proizvođaču automobila za snobove. Jasno je da Enzo to ne bi nikada napravio, njegovi su automobili rađeni za vožnju, a ne za pokazivanje. Lamborghiniji nisu, i Miura je, prepuna dječjih bolesti, krenula u proizvodnju 1967, daleko prije no što je trebala.


U rastvorenoj formi Miura djeluje možda još i impresivnije, poput prekrasnog velikog metalnog cvijeta koji je rastvorio latice i pokazao svu raskoš.

Miura je zapravo predstavljena još 1965. na torinskom salonu, ali samo gola šasija, još nitko nije imao ideju kako će automobil zapravo izgledati... No, u skladu sa sudbinom već je i ta ogoljela konstrukcija izazvala omanju senzaciju. Koncept automobila sa središnje smještenim motorom počinjao se probijati, Rene Bonnet i De Tomaso već su imali i produkcijske coupee, Ferrari 250 LM i Ford GT 40 dominirali su utrkama prototipova... Revolucija je bila u tijeku i Lamborghini je izložio svoj doprinos, očigledno inspiriran spomenutim trkaćim modelima. Bezbrojnim rupama olakšana čelična šasija spojena je s poprečno postavljenim V12 motorom (navodno je inspiracija potražena u Miniju), postavljenim iznad mjenjačke kutije - sve do SV modela motor i mjenjač će čak dijeliti i ulje!

Takvo što još nije bilo viđeno i nekoliko narudžbi je zaprimljeno na licu mjesta, bez obzira što nitko od kupaca nije imao pojma kako će automobil zapravo izgledati. A automobil je, kao što već znamo, izgledao fantastično. Postavio je, ali ujedno i nadmašio sve standarde i samo se predstavljanje Countacha moglo dramatičnošću mjeriti s uraganom medijske pomutnje koji je izazvala Miura. Svi ostali sportski automobili doimali su se zastarjelo. Ferrari će uzvratiti udarac tek Berlinettom Boxer, kada Miura već ode iz proizvodnje. Njen direktni suparnik, Daytona bio je prelijep, ali konvencionalan model s motorom sprijeda. No, imao je i neke prednosti: recimo, bio je brži i upravljiviji.

Miura je dobivala imageom: crna vinilna, kasnije kožna unutrašnjost izgledala je točno kako treba, na brzinomjeru je pisalo optimističnih 320 km/h, a na brzinomjeru, graviranom do 10.000 o/min, nije bilo crvenog polja. Upitani zašto, u Lamborghiniju bi samo odgovorili 'vaša hrabrost određuje gdje je crveno polje.' U realnosti, lagani prednji kraj koji bi se već pri oko 200 km/h počinjao odizati određivao je granice efikasno, pošto ono iznad nije spadalo pod domenu hrabrosti nego gluposti. I taj je problem riješen na kasnijim modelima, ali zajedno sa šlampavom izradom umanjio je reputaciju modela, koji je do 1973. izrađen u 765 primjeraka, daleko više od inicijalno predviđenih 50, ali manje od direktnih konkurenata, Ghiblija i Daytone. No, u to doba Lamborghini je tek stvarao ime i reputaciju, tako da su prodajni rezultati zapravo sjajni.


Jotu mnogi smatraju ultimativnom inkarnacijom Miure, iako spojleri i proširenja vizualno samo oduzimaju njenom vanvremenskom skladu.

Trkaći nisu. Zato što Ferrucciu nije padalo na pamet utrkivati se. Miura jest koncipirana kao trkaći automobil, svi ljudi koji su radili na njenom razvoju, Giampaolo Dallara, Paolo Stanzani i Bob Wallace bili su trkači u duši, ili su počeli karijeru radeći po trkaćim momčadima ili kasnije osnovali svoje. Napravili su Miuru u vjeri da će već nekako smekšati šefa. Nisu ga smekšali. Wallace je iz očaja razvio čak i privatnu, još jaču i sportskiju Miuru, čuvenu Jotu - neke od inovacija našle su put i u serijski model, no do piste ni Jota nikada nije stigla. Original je potpuno uništen u nesreći, no napravljeno je pet tvorničkih replika, od kojih je vjerojatno najpoznatiji model napravljen za iranskog šaha Rezu Pahlavija, a kasnije ga je imao i poznati glumac Nicolas Cage.

Među vlasnicima Miuri možemo istaći još i Franka Sinatru, Roda Stewarta, Eltona Johna, Twiggy... Čudi li vas onda da je dizajnu pridano više pozornosti nego stvarnim voznim sposobnostima? Daleko od toga da su te loše, ali nisu ono što čini Miuru legendom. Usput, možemo napomenuti i još jednu zanimljivost: svi glavni konstruktori, kao i obojica dizajnera, u trenutku rada na Miuri bili su ispod tridesete godine života - još jedan dokaz da mladalački entuzijazam ponekad može pomaknuti granice, kako tehničke, tako i estetske. Tijekom proizvodnje Miura je prošla kroz nekoliko serija. Inicijalni model nosi oznaku P400 (P=Posteriore, stražnji motor, 400 oznaka zapremine), kasnije je dodano slovo S, a najznačajnije promjene došle su s modelom SV, vizualno najuočljivije su šire gume, malo zadebljani blatobrani i nestanak klasičnih i šarmantnih 'obrva' oko prednjih svjetala.

Replika Jote, SVJ, nije bila službeni model, kao niti roadster, iako su i neke obične Miure kasnije preuređene u neki od ta dva oblika. Također, mnogi su primjerci slani natrag u tvornicu na doradu specifikacije, a konfuziju povećava i nekonzistentnost serijskih brojeva, kao i postepeno uvođenje modifikacija, tek okvirno praćeno oznakama modela. Kada smo kod oznaka, valja napomenuti da je Miura dobila ime po Ferrucciovom prijatelju Don Eduardu Miuri, uzgajivaču čistokrvnih bikova za borbu, čime je započela i ta tradicija u imenovanju modela Lamborghinija.

Dino Milić-Jakovlić




Yellow store

CHR

s

Vulkal gume