12.2.2017. Autor: Dino Milić-Jakovlić i Željko Marušić

Renault Dauphine (1956. - 1967.)

Bio je veliki prodajni hit u Europi, no u Americi je završio poput Yuga

Na krilima uspjeha prvog poslijeratnog modela 4CV u Renaultu su odlučili razviti veći model, predviđajući kako će gospodarski rast nove Europe povećati platežnu moć prosječnog kupca, koji više neće biti zadovoljan skromnim, bazičnim automobilima. Pet godina trajali su razvoj i testiranje, a konačni je rezultat predstavljen publici početkom ožujka 1956. procjena se pokazala dobrom: Dauphine će već za četiri godine, brže od ma kojeg europskog automobila dotad, doseći brojku od milijun prodanih primjeraka, a do kraja produkcije bit će ih proizvedeno čak 2.150.738. Mnogo više no sa 4CV ili ranijim modelima, Renault je postao poznato ime i u drugim zemljama, izvozne su brojke značajno narasle. Dauphine se sklapao u Argentini, Brazilu, Meksiku, Australiji, Novom Zelandu, Izraelu, Alžiru, Španjolskoj, Belgiji i Italiji, a njegove inačice još i u Japanu i SAD. No, američka priča ovog modela ima i svoje ružnije naličje: potaknuti uspjehom Volkswagena, odlučili su pokrenuti izvoz u Ameriku. Prve reakcije bile su pozitivne, a kako je automobil bio moderniji i privlačniji od Bube, ubrzo ju je dostigao, a ponegdje čak i nadmašio u prodaji: 1957. su našli 28.000 kupaca, sljedeće godine 57.000, a 1959. čak 102.000 - a tada su glasine o užasnim problemima, ponajprije s prohrđavanjem, izbile na površinu. Već nakon jedne zime u klimi poput njujorške, Renaulti bi procvjetali gotovo do neupotrebljivosti. Dokovi su bili prodani neprodanih primjeraka, dva su broda nakrcana Dauphineima čak okrenuta usred Atlantika i vraćena u Europu. Početni uspjeh i grubo rušenje snova jako podsjećaju na kasniju priču o Yugu, s kojim model dijeli mjesto na više-manje svim američkim ljestvicama najgorih automobila ikada. Renault se zapravo u SAD nikada nije uspio posve oporaviti od tog fijaska, no u Europi takvih problema nije bilo, model je ostao u ugodnom sjećanju i danas je simpatičan i jeftin velikoserijski klasik.

Posebno su tražene sportske inačice, Gordini i rijetki 1093, koje često viđamo i na utrkama oldtimera. i kod nas postoji nekoliko primjeraka, kako običnih tako i Gordinija. Ime znač dupin, no u Francuskoj je prvenstveno označavao prijestolonasljednika tijekom razdoblja monarhije - 'kralj' je u ovom slučaju bio prethodnik, 4CV. Koncept 'sve straga' preuzet je iz ranijeg modela 4CV, a zadržat će ga i R8 i R10. Čak je 61% mase ležalo na stražnjim kotačima, tako da je ispravan tlak u gumama (nizak sprijeda, visok straga) bio ključan faktor za održavanje stabilnosti u zavojima. Tvornički dizajn nerijetko se pogrešno atribuira kući Ghia, koja je samo zagladila neke od detalja. I u Jugoslaviji je odrađen dio od čak dva milijuna testnih kilometara prototipova u prvoj polovici 1950-ih. 6. ožujka 1956. model je predstavljen publici u Parizu, mjesec nakon što su francuski novinari na Korzici isprobali 6 pretprodukcijskih primjeraka, a 2 dana prije premijere u Ženevi. Jedan od faktora uspjeha modela bila je modna dizajnerica Paule Marrot, koja je zgrožena sivilom automobilske industrije ponudila svoje usluge i osmislila živahne kombinacije boja eksterijera i interijera.

Bila je to uspješna Renaultova strategija za privlačenje ženske publike. Klasični Renaultov redni 4-cilindraš 'Ventoux' od 845 ccm (poznaju ga mnogi vlasnici kasnijih R4 i R5, u ponudi je bio do 1985.) u osnovnom je modelu razvijao 27 KS, no čarobni štapić majstora Gordinija to je dizao na 36.5. Osnovni je model imao trobrzinski mjenjač, a Ondine i Gordini dobili su i četvrtu brzinu. Dragulj u paleti bio je sportski 1093, koji je iz (usprkos imenu) istog obujma uz pomoć dvogrlog Solexovog rasplinjača izvlačio respektabilnih 49 KS. Jedan od modela koji su motorizirali poslijeratnu Europu, prodavan je diljem svijeta, no danas izaziva oprečna mišljenja, posebice zbog užasne reputacije u SAD. U svoje vrijeme bio je i zvijezda najtežih relija, ima impresivan niz uspjeha, od četverostruke pobjede u klasi na Mille Miglia, preko Korzike i Monte Carla do Obale Bjelokosti. Najrjeđi je model električna inačica naziva Kilowatt, s dosegom od oko 100 km, koju je američka tvrtka Henney imala u ponudi od 1959. do 1961. Smatra se da ih je proizvedeno stotinjak, a kupcima, mahom tvrtkama za distribuciju električne energije, isporučeno tek 47. Mnogo je uobičajeniji bio tvornički model Ondine (1961. - 1962.), luksuznije opremljen i s četverobrzinskim mjenjačem. U Italiji je od 1959. do 1964. model prodavan kao Alfa Romeo Dauphine, dok je u Argentini bio poznat pod imenom lokalne tvrtke IKA, uključujući i Gordini inačicu. I japanska je marka Hino na ovom modelu bazirala svoju Contessu, no s drukčijom karoserijom. Teško je govoriti o Dauphineu a da se ne spomenu i 'sportski' modeli Caravelle i Floride (ovaj drugi naziv korišten je na europskom tržištu do 1962.) rađeni su od 1958. do 1968., a napravljeno ih je oko 117.000.

Ovog puta dizajn uistinu dolazi iz Italije, potpisao ga je Pietro Frua, u to vrijeme pod ugovorom s kućom Ghia, a u ponudi su bili coupe i kabriolet. Tehnički, bili su bazirani na Dauphineu, ne baš osobito impresivnih performansi, no kasnije su stigle modifikacije ovjesa i jači motori iz R8.




Yellow store

CHR

s

Vulkal gume