25.1.2018. Autor: Dino Milić Jakovlić

Vremeplov: Bugatti Type 41 Royale (1927. - 1932.)

Najveličanstveniji automobil ikada, mada mu je samo ime bilo kraljevsko

Povijest automobilizma donijela nam je mnogo iznimnih i impozantnih vozila, no po pitanju prestiža i luksuza nitko nikada nije nadmašio Ettorea Bugattija i njegov Typ 41 Royale. Mnogo izvora navodi kako je nastanak ultimativnog luksuznog automobila bio reakcija na komentare stanovite Engleskinje kako se njegovi automobili ne mogu mjeriti s Rolls-Royceom, no zapravo je još 1913. Bugatti prvi puta najavio proizvodnju automobila koji će nadmašiti sve do tada viđeno.

Automobil će biti predstavljen tek četrnaest godina kasnije, što samo pokazuje koliko je truda uloženo u njegov razvoj. Konačni je rezultat težio otprilike 3,2 tone, a u dužinu se protezao do oko 6,4 metara - samo za usporedbu, oko 20% je dulji i 25% teži od modernog Rolls-Royce Phantoma. Snažan je redni osmerocilindrični motor razvijao oko 300 KS, omogućavajući ovom levijatanu (teoretski, teško da je itko probao) najveću brzinu od otprilike 200 km/h!

Rijetki sretnici koji su ga vozili kažu da se usprkos glomaznosti u vožnji ponaša kao pravi Bugatti, sportski i direktno. O unutrašnjosti nema smisla ni pričati: danas više nitko ne nudi sjedala presvučena najfinijim baršunom i ispunjena konjskom dlakom. Ono što izgleda kao bjelokost uistinu i jest bjelokost, a isto, razumljivo, vrijedi i za orahovinu. Pravi je to dnevni boravak na kotačima, s međuosnim razmakom od 4300-4530 mm nema problema s mjestom za koljena ni ma što drugo.

Rasplesana maskota slona na vrhu hladnjaka djelo je Rembrandta Bugattija (1884. - 1916.) Upravljač je uvijek bio na desnoj strani, kao kod većine prestižnih francuskih modela. Uz cijenu koju bi Sir Oliver opisao riječima 'prava sitnica', ovaj automobil mogli su si priuštiti samo najimućniji ljudi onog vremena, no plan o proizvodnji 25 primjeraka bio je uvelike preoptimističan - do 1932. proizvedeno ih je samo šest, a prodana samo tri. Dakako, timing je bio pogrešan, bilo je to vrijeme ponajveće ekonomske recesije u modernoj povijesti.

Usprkos imenu, niti jedan se nikada nije našao u kolekciji nekog kralja ili državnika. Zapravo, kraljevi Španjolske i Rumunjske bili su vrlo blizu isporuci svojih primjeraka, no povijesne okolnosti onemogućile su realizaciju, dok nepotvrđena legenda kaže kako je jedan primjerak želio naručiti i vladar Albanije, Ahmed-beg Zogu, no Bugatti je odbio prihvatiti njegovu narudžbu zbog loših manira za stolom.

Oko Royalea se vrti još zanimljivih priča i legendi. Premda najvjerojatnije izmišljena, maštu mnogih lovaca na zagubljene stare automobile i danas golica priča o tome da je postojao i sedmi Royale, izgubljen za vrijeme II. svjetskog rata na području bivše Jugoslavije. Zapravo, ovo je tema posve fikcijskog romana 'Sedmi Royale' Donalda A. Stanwooda, tako da ne morate kretati u potragu po napuštenim, vrlo velikim štagljevima.

U korijenu mnogih zabluda je originalni Royale s modificiranom Packardovom karoserijom, kasnije razbijen 1931. Dijelovi su korišteni na drugim primjercima, a neki od njih su tijekom povijesti nosili i po nekoliko različitih karoserija, pridonoseći zbrci. Postoji i nekoliko replika s motorima iz šinobusa, od kojih su najpoznatiji ona kabrioleta Armanda Esdersa u muzeju u Mulhouseu, te primjerak složen za pokojnog Toma Wheatcrofta. Franco Sbarro i još neki radili su replike i s manje originalnim motorima, no originali su samo šasije 41100 - Coupé Napoleon, 41111 - Coupé de ville Binder, 41121 - Cabriolet Weinberger, 41131 - Limousine Park-Ward, 41141 - Coupé Kellner i 41150 - Berline de Voyage.

Svih šest je preživjelo do danas i sudbina im je dobro dokumentirana, a bilo je tu i loših trenutaka. 41121 je oko 1945. završio na otpadu u New Yorku, no Charles Chayne ga je uočio, spasio i kasnije poklonio muzeju Henryja Forda u Dearbornu. Ettoreova je kćerka L'Ebe 1950. prodala dva Royalea Briggsu Cunninghamu za ne osobito veliku svotu novca i dva nova General Electricova hladnjaka.

Nažalost, ovi su auti rijetko i malo voženi, a danas su toliko vrijedni da su samo muzejski eksponati. U nekoliko navrata razni su primjerci obarali rekord i bili najskuplji automobili na svijetu, a danas svaki od njih vrijedi po nekoliko desetaka milijuna eura. Dva su u Mulhouseu, dva u američkim muzejima, jedan u Volkswagenovoj kolekciji, a samo jedan još u privatnom vlasništvu, najvjerojatnije se nalazi u Švicarskoj.

Motor je inicijalno zamišljen kao zrakoplovni, no nikada nije primijenjen u zraku. Redni osmak u prototipu je imao čak 15 litara zapremine, no za serijski je model to smanjeno na 12.7. Neobično, spojka je bila na šasiji, a mjenjač na stražnjoj osovini, zbog boljeg rasporeda mase i smanjenja vibracija u vožnji. Premda se činilo kako je razvoj motora i Royalea postao prava financijska katastrofa za Bugatti, projekt je zapravo naposljetku donio profit: proizvedeno je još 209 primjeraka motora, kojima su pokretani šinobusi, u prometu na francuskim prugama do potkraj 1950-ih.

Zanimljivo, još je nekoliko marki iskoristilo naziv Royale za svoje automobile, no ni blizu klase Bugattija. Aerodinamični Reo iz 1931. i Maseratijeva najlskuplja izvedba treće generacije Quattroportea iz 1986. bili su impozantni, luksuzni modeli, no nakaradan retro pokušaj obnavljanja Corda i Vauxhallovo preimenovanje Opel Senatora i Monze s desnim volanom nisu bili nimalo kraljevski.







Yellow store

CHR

s

Vulkal gume