Renaultovi su motori danas posve uobičajen dio Formule 1, a na vječnoj ljestvici najuspješnijih sa 168 pobjeda su četvrti, iza Ferrarija, Mercedes-Benza i Ford Coswortha…
Samo 35 pobjeda Renaultovi su motori ostvarili u bolidima francuske tvornice, sve ostale donijele su im druge momčadi.
Najuspješnije među njima, Williams, Benetton i Red Bull, osvajale su i naslove prvaka, tako da se danas pomalo neobičnim čini sjećanje na početke Renaulta u Formuli 1, kada nisu imali ni volje ni želje nuditi motore drugima.
Stvorili su turbo eru, no nisu uspjeli materijalizirati to kroz neku konkretnu titulu, premda su početkom osamdesetih u nekoliko navrata bili blizu, kada je Alain Prost predvodio momčad.
Tijekom burne 1982. legendarni je vođa Lotusa Colin Chapman dogovorio s Renaultom isporuku motora za sljedeću sezonu, no neće je dočekati. Potkraj godine preminut će od srčanog udara.
Na prvoj utrci 1983. u Brazilu Lotus će se pojaviti s dva različita bolida. Prvi vozač momčadi Elio de Angelis kvalificirat će se 13. s Renaultovim turbo motorom, dok je Nigel Mansell s atmosferskim Ford Cosworthom bio tek 22.
No početak epopeje o Renaultovim motorima u bolidima drugih momčadi bio je sve prije nego dobar: motor nije izdržao ni krug za zagrijavanje, te je Rimljanin uskočio u rezervni bolid i s njim odvezao utrku.
Uzalud, jer je u rezervnom bolidu bio Fordov motor, a po pravilima je vozač morao nastupiti s istim tipom motora i u kvalifikacijama i u utrci, te je diskvalificiran.
Utrku je osvojio Piquet, koji će ispred Prosta odnijeti i titulu, dok će prvu pobjedu kombinaciji Lotus-Renault donijeti tek majstorstvo Ayrtona Senne po kiši u Estorilu 1985.
