Dymaxion, nevjerojatni automobil kojeg je 12. srpnja 1933. stvorio arhitekt Buckminster Fuller

Dymaxion je bio revolucionaran: aerodinamično vozilo kapljičastog oblika, s dva kotača naprijed i jednim straga, bilo je namijenjeno prijevozu čak 11 putnika i dugačko više od šest metara…

Većina će neupućenih, čuje li ime Dymaxion, vjerojatno pomisliti kako je riječ o nekom antičkom kipu izvučenom iz morskih dubina kraj Velog Lošinja (ne, to je Apoksiomen) ili možda o nekom od onih lijekova kakve mater ponekad zaboravi popiti kada okreće na jugo.

No zapravo je riječ o neobičnom konceptu znamenitog američkog arhitekta Buckminstera Fullera, projektu koji se dotakao i automobila, iako je bio mnogo općenitije naravi. Fuller je bio fascinantna osoba, jedan od najznačajnijih arhitekata 20. stoljeća.

Čovjek koji je, po vlastitim riječima, zamislio život kao eksperiment koji će pokazati koliko toga jedna osoba tijekom svog života može učiniti da promijeni svijet na dobrobit čovječnosti. Neki od njegovih najpoznatijih projekata nastali su pod imenom Dymaxion, što je izmišljena riječ koja spaja dinamičnost, maksimum i ion u jedan pojam.

Možda najpoznatiji Dymaxion je energetski učinkovita kuća, no ne manje važan je i projekt automobila, ili možda bolje reći transportnog sredstva. Na tom je projektu Fuller počeo raditi još 1927. Materijaliziran je šest godina kasnije, kad je 12. srpnja 1933., na  Fullerov rođendan.

Prvi je primjerak dovršen u nekadašnjoj tvornici Locomobilea u Bridgeportu, u američkoj saveznoj državi Connecticut. Dymaxion je bio revolucionaran: aerodinamično vozilo kapljičastog oblika, s dva kotača naprijed i jednim straga, namijenjeno prijevozu čak 11 putnika i dugačko više od šest metara.

U razvoju i oblikovanju Dymaxiona pomogao je i kipar Isamu Noguchi, koji je umanjene modele testirao u zračnom tunelu. To je jedan od najranijih primjera korištenja znanosti u oblikovanju automobila. Konačan je rezultat po navodima tvoraca postizao 190 km/h i trošio prosječno manje od osam litara benzina na 100 km. No, to nikada nije potvrđeno neovisnim testiranjem.

Iznad stražnjeg kotača nalazio se motor Ford V8, a, zanimljivo, upravljanje je bilo preko stražnjeg kotača, što je dalo iznimno malen krug okretanja, ali je veliki problem bila pretjerana osjetljivost na bočni vjetar i loša bočna stabilnost.

Ne zna se točno što je bio razlog udesa prvog Dymaxiona tijekom Svjetske izložbe u Chicagu 1933., drugo vozilo, bočni vjetar ili nešto treće, no nakon nesreće u kojoj je poginuo vozač Francis Turner stiglo je mnogo negativnog publiciteta.

Automobilistički su novinari bili i te kako oduševljeni modelom, panegirike su mu pisali i ljudi poput H.G. Wellsa i Diega Rivere, a i sudskom odlukom došlo se do jasne odluke po kojoj automobil ni konstruktor nisu bili odgovorni za nesreću.

No pravih investitora nije bilo, i pregovori s tvrtkom Chrysler su propali, i projekt se ugasio nakon što su proizvedena samo tri prototipa. Utjecaj je Dymaxiona ipak vidljiv u mnogim automobilima, Tatra T77, Chrysler Airflow, Lincoln Zephyr, pa čak i Citroën Coccinelle i Fiat 600 Multipla.

Jedan je primjerak sačuvan i nalazi se u kolekciji Harrah u Renou u Nevadi, no samo je karoserija restaurirana – zanimljivo, no čini se da ne postoje sačuvane slike unutrašnjosti originalnog automobila!

Gotovo devet desetljeća kasnije Dymaxion ne prestaje fascinirati, pa je nedavno Norman Foster, jedan od najpoznatijih svjetskih arhitekata današnjice, načinio jednu repliku za sebe.

 


Komentari

loading...