Hillman Imp (1963. – 1976.): spretan, ali zlosretan britanski mališan s motorom straga 2. svibnja 1963.

Zamišljen kao domaći odgovor na mega-uspješni model Mini, s motorom i pogonom straga, sjajno koncipiran bio je razmjerno prostran i okretan, ali su ga ‘ubili’ problemi s pregrijavanjem motora, propuštanjem vode i lošom kvalitetom…

Vojvoda od Edinburga je na današnji dan prije 57 godine (neki izvori navode 3. svibnja 1963.) svečano otvorio novi Rootesov pogon ‘Linwood car plant’, blizu Paisleya u Škotskoj. Tom je prigodom predstavljen i novi gradski model Hillman Imp, za kojeg je taj pogon i napravljen. Zanimljiv britanski mali-veliki auto ima zanimljivu povijest, odnosno pozadinu…

Na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e motori engleske tvrtke Coventry-Climax dominirali su prvenstvom Formule 1. Upravo s njima počela je dominacija konstruktora s Otoka u najbržem cirkusu na svijetu. Engleska korporacija Rootes uočila je, međutim, u tom nepobjedivom motoru mnogobrojne kvalitete koje bi se mogle iskoristiti i u serijskoj proizvodnji.

Simpatično uglasto dizajniran auto, dugačak 3531, širok 1530 i visok 1384 mm pokretao se 4-cilindrašem obujma 875 ccm i snage 40 KS, ugrađenim uzdužno 45 stupnjeva ukošeno iza osi stražnjih kotača. Time je ušteđen prostor i sniženo težište

Taj je smještaj imao gene Formule 1, otkupili su licencu i doslovce raspolovili motor – četiri cilindra i 875 ccm bilo je posve dosta za pogon novog malog automobila, koji je 1963. predstavljen kao odgovor na Minija.

Uzdužno postavljen motor V8, s cilindarskim blokovima pod kutem od 90 stupnjeva, nakon što je prepolovljen postao je redni 4-cilindraš nagnut pod 45 stupnjeva. Stoga, premda s tri ležaja radilice, imao je napredne značajke: aluminijski blok, kratkohodnu izvedbu (68 x 60,4 mm) bregasto vratilo u glavi i kompresijski omjer 10:1.

Razvijao je 40 KS pri vrtoglavih 7000/min – zapravo je snaga morala biti osjetno smanjena, jer je motor izvorno razvijao više od 50 KS, što je malom i laganom automobilčiću davalo ‘zastrašujuće’ performanse. Jasno je ukazivao na trkaće podrijetlo i bio vrlo pogodan za tuniranje.

Korporacija je za novitet odabrala marku Hillman (na nekim tržištima Sunbeam), a model je dobio ime Imp, koje na engleskom znači ‘vražić, nestaško’, pa bi se puno ime ovog automobila moglo prevesti kao ‘mali nestašni gorštak’

Inovativnost se nije zadržavala samo pod stražnjim poklopcem. Do 1965. papučica gasa bila je pneumatska, no mnogobrojni su kvarovi i reklamacije natjerali Rootes na povratak klasičnoj ‘gas-sajli’. Ovjes nije zahtijevao nikakvo podmazivanje, a stražnji se prozor mogao otvoriti kako bi dio olakšan pristup stvarima ostavljenoj na stražnjoj klupi i u malom dodatnom prtljažniku iza nje.

Coupe verzija imala je čak i djeljivu stražnju klupu, što će postati uobičajeno tek dvadesetak godina kasnije. Taj se atraktivni coupe zvao Californian, a prodavao se i kao Sunbeam Stiletto, dok je obični Imp u malo luksuznijoj verziji bio poznat kao Singer Chamois, a postojao je i karavan Husky.

Zanimljive su varijacije na Impovoj mehanici bile Ginetta G15, predivan coupe s mnogo sportskih pobjeda, i Zagatova stilska vježba prikladno nazvana Zimp. Još su ekstremnije modele razvile tvrtke Clan i Davrian, osiguravajući mutiranom Impu prisutnost na rally i autoslalom sceni sve do današnjih dana.

Imp je bio vrlo upravljiv, što je također pridonijelo njegovim mnogobrojnim sportskim uspjesima – pobjede u klasi na različitim su se natjecanjima nizale sve do potkraj sedamdesetih (proizvodnja modela prekinuta je 1976, nakon 440.000 proizvedenih primjeraka) – ali i inicijalnom uspjehu kod kupaca.

Taj uspjeh, nažalost, nije bio duga vijeka: problemi sa sustavom hlađenja, hrđanjem, automatskim čokom i pneumatskim gasom uništili su reputaciju Impa i nikada nije postao hit kakav je trebao biti. Prodaja je, osim na samom početku, bila upravo katastrofalna za jeftini narodni automobil s početka game.

Reputaciju nije obnovio ni model Sport s motorom pojačanim na 51 KS. Razlozi loše kvalitete bili su posve isti kao kod modela Alfa Romeo Alfasud – u sklopu programa razvoja nerazvijenih područja britanska je vlada motivirala Rootes da tvornicu za Imp izgradi usred Škotske, u Linwoodu, gdje nije bilo kvalificirane radne snage, a troškovi željezničkog prijevoza sirovina i gotovih automobila bili su daleko veći.

Zamišljen kao funkcionalan i prostran mali auto, s motorom i pogonom straga deklarirao se zanimljivim performansama, ubrzanjem do 100 km/h za 23 s, najvećom brzinom od   120 km/h i prosječnom potrošnjom od 7,9 litara, trebao je biti ‘protuotrov’ za Mini, koji je već postajao svjetski hit.

Zahvaljujući, za to doba, dobroj aerodinamici (0,38) i masi od 698 kg na testovima je mogao potegnuti 126 km/h, a verzijama s 43 KS, uvedenim 1964. izmjereno je tada 129 km/h

Osnovni je model stajao 508 funti (osnovni Mini tada 550), što je trebalo generirati tržišni uspjeh. No, ubrzo su počeli veliki problemi: pregrijavanje motora, propuštanje vode, hrđanje, otkazivanje u vožnji… To mu je zauvijek ‘pokopalo’ ugled, a i brendu Hillman.

Bila ‘zasluga’ političke odluke da se proizvodnja organizira u škotskoj zabiti, bez tehničke tradicije i kvalificirane radne snage. Premda je imao razmjerno dugi vijek (Rootes Group ga je proizvodio od 1963. do 1967., a Chrysler Europe od 1967. do 1976.), a nudio se i pod brendom Sunbeam, proizvedeno ih je 440.032, četiri puta manje od prvotnog plana.

Zbog velike osjetljivosti na hrđu, malo ih je preživjelo, a usprkos tome nema neku vrijednost kao oldtajmer. Premda izvorno sjajno zamišljen, a imao je i respektabilnu sportsku karijeru, u pravilu je na listama najgorih auta svih vremena.


Komentari

loading...