Teško je procijeniti je li gore kad nas vode “kriminalci” ili diletanti, treba uvesti ovih 7 mjera:
Autor: Željko Marušić
Najveći, užasni problemi nastat će na kiši i u zimskim uvjetima, kad su biciklističke staze potpuno beskorisne!
…
Neinteligentno i stručno neutemeljeno prometno rješenje, koja će na jednoj od najvažnijih gradskih prometnica (sjevernoj poveznici na Zeleni val) paralizirati promet u vršnim opterećenjima, posebice u kišnim i hladnijim vremenima, kad su biciklističke staze usto beskorisne (!) te ugrožavati živote (blokiranje prolaska vozila hitne pomoći, vatrogasaca i policije te poticanje naknadne brže vožnje radi nadoknade vremena…) pokazuje da upravljanje svim prometnim površinama u Hrvatskoj treba hitno prebaciti na ministarstvo prometa
Zagreb s okolicom izvan turističke sezone pokriva 60 posto cjelokupnog cestovnog prometa RH i gotovo 70 posto gospodarstva. Stoga su. uz Hrvatske autoceste, zagrebačke prometnice uvjerljivo najvažniji dio našeg cestovnog prometnog te je nelogično da zagrebačkim prometnicama (kao i splitskim, riječkim, dubrovačkim…) upravlja gradska vlast umjesto ministarstvo prometa. To može biti izvor niza problema i štetnih rješenja.
Primjer 1: Rekonstrukcija Remetinečkog rotora u Zagrebu
Da se umjesto u rekonstrukciju Remetinečkog rotora (sam po sebi bio je solidan, ali jako preopterećen) 350 milijuna kuna uložilo u izgradnju mostova na Jarunu i Bundeku, efekt bi bio triput bolji. Zagrebački promet bi na najvažnijim prometnim poveznicama (zapad-jug, sjever-jug) “prodisao”, prometna opterećenja bi se preraspodijelila, a glavnina problema na postojećem rotoru nestala. Ostalo bi se riješilo manjim doradama te boljom regulacijom i signalizacijom.
Pa zašto se onda forsiralo papreno skupa rekonstrukcija, koja je iznjedrila jedno od najnelogičnijih prometnih rješenja, rotora sa semaforima, svojevrsnog “drvenog željeza”, koje je samo sebi protivno i poništava dio očekivanih efekata?! Evo zašto:
Izgradnja mostova od A do B i od C do D može se prilično precizno iskalkulirati, a troškovnik rekonstrukcije rotora podložan je “pumpanju” po volji – podzemne vode, partneri, rodjaci… Je li se ovakva, i bolja, rekonstrukcija, umjesto za 350 milijuna kuna mogla napraviti za 250 milijuna kuna? Naravno, da.
Primjer 2. Uvođenje tržišne konkurencije u taksi prometu u Dubrovniku
Radi zaštite partikularnih lokalnih i osobnih interesa nauštrb javnih svim sredstvima, uključujući i organiziranim blokadama prometnica (što bi, više puta sam tražio, radi sprječavanja budućih, trebalo definirati kao terorizam), željelo se spriječiti višestruko korisnu konkurenciju u taksi prometu, koja bi donijela niže cijene usluge te rasteretila gradske i prigradske prometnice.
Kad sam na dva stručna skupa u Dubrovniku i nizu javnih sučeljavanja ispucao sve argumente znao sam se našaliti: “Ako ljeti želite guliti krumpire i spremati sobe, možete doći u Dubrovnik, ali ako želite taksirati – ne može!”
Treći primjer, zatvaranje treće vozne trake na Prilazu Gjure Deželića u Zagrebu, sjevernoj poveznici sa zapada središnjem i gornjem gradu te Zelenom valu (!) radi otvaranja biciklističke trake posebno je zanimljiv i potencijalno opasan, premda se, izvjesno, ne radi o promicanju privatnih interesa, nego o neodgovornosti i nestručnosti, koja graniči s ekshibicionizmom.
Uvođenje biciklističkih staza je trend u urbanim sredinama je svjetski trend, promičemo ekologiju, zdrav život…, to je “wow”. Ali po koju cijenu? Zamislite da predlagateljima i kreatorima ovog “rješenja” padne na pamet da za biciklističku stazu prenamijene jednu voznu traku u novoj Branimirovoj, Aleji Bologna, Ilici…
Predlagateljima ove “mjere”, koji dosad u životu, u realnom sektoru, vjerojatno nisu napravili ništa, promaklo je najvažnije: pri rekonstrukciji i izmjeni prometnih rješenja, uz pozitivne, treba dobro procijeniti i negativne efekte:
– kad se tri trake pretvore u dvije te se prometni profil smanji za 33 posto, protočnost pri vršnom opterećenju smanjuje se za 50 posto
– sigurnosna redundancija se pritom smanjuje i za 100 posto (na nulu). Konkretno, u vršnom opterećenju Prilazom Gjure Filipovića neće moći proći vozilo hitne pomoći, vatrogasno vozilo ili policijsko vozilo, žureći na intervenciju.
– osim izravno (prolazak hitne pomoći, vatrogasaca i policije) sigurnost se pogoršava i neizravno: vozači zaustavljeni i iznervirani prometnim čepom naknadno će voziti brže (gdje mogu) i ugrožavati pješake, bicikliste.
– najveći, užasni problemi nastat će na kiši i u zimskim uvjetima, kad su biciklističke staze potpuno beskorisne!
– ovo je neinteligentno i neodgovorno rasipanje prioritetnih prometnih resursa u Zagrebu, jer se vozna površina na cestovnoj “žili kucavici”, koja se koristi u 100 posto vremena tijekom godine, prenamjenjuje u biciklističku stazu koja je operativna najviše u 20 posto godišnjeg vremena.
– Zagreb ima, razmjerno, najlošiji javni promet (!) među svim velikim gradovima Europske unije te je osobni automobilski promet, za više od 50 posto građana najbolje, a mnogima i jedino moguće rješenje. Stoga je njegovo gušenje nauštrb “suvremenih trendova” neodgovorni i nestručni populizam.
– važnost biciklističkog prometa umanjuje se dolaskom električnih romobila, iz sljedećih razloga: praktičniji su, u mnogim situacijama i funkcionalniji te ih se, za razliku od vrlo ugroženih bicikala, lako štiti u krađe (nosi sa sobom). A električni romobili ne traže posebne vozne staze nauštrb voznih..
– ovo prometno “rješenje” povećat će zagađenje zraka u središtu Zagreba te buku u Prilazu Gjure Deželića.
Predlažem sljedeće mjere:
1. Upravljanje cjelokupnim cestovnim prometom u RH treba centralizirati u ministarstvo prometa, koje bi u svakom gradu imalo svoje ispostave. Povećala bi se kvaliteta i u učinkovitost, a ukupan broj zaposlenih u prometnom sustavu mogao smanjiti za 50 posto
2. Treba vratiti prethodno prometno rješenje u zagrebačkom Prilazu Gjure Filipovića.
3. Biciklističke staze ubuduće treba predvidjeti u svim budućim novim gradskim prometnim rješenjima, a u postojećim, u pravilu ne smiju se raditi nauštrb prioritetnih voznih traka.
4. Osobama koje nemaju automobil u obitelji treba ukinuti gradski prirez.
5. Rad u školama ubuduće treba počinjati u 9 sati, a u javnim službama u 10 sati.
6. Treba subvencionirati rad od kuće, posebice osobama koje na posao putuju najopterećenijim prometnim pravcima.
7. Treba izgrađivati parkirališta na rubnim stanicama javnog gradskog prometa te uvesti povoljnu jedinstvenu mjesečnu kartu za parkiranje i vožnju javnim gradskim prometom.
