Juan Manuel Fangio (1911. – 1995.), ‘El Maestro’, svjetski prvak u Formuli 1 1951., 1954., 1955., 1956. i 1957.

Argentinski je as 1950-ih ‘žario i palio’ najprestižnijim trkalištima, za volanom Alfa Romea, Ferrarija, Mercedes-Benza i Maseratija, u to doba je takvim sportskim ritmom bilo umijeće preživjeti…

Juan Manuel Fangio (1911. – 1995.), jedan od najvećih vozača svih vremena, za mnoge najveći, rođen je na današnji dan prije 108 godina, od roditelja talijanskih imigranata, u malom argentinskom provincijskom gradiću Balcarce. Dosegao je vrh, premda se sve, uključujući i II. svjetski rat, urotilo protiv njegovog uspjeha.

Od najranije je dobi radio po lokalnim garažama i mehaničarskim radionicama, koristeći usput svaku priliku da, premda i na kratke distance, vozi neki od automobila ili kamiona. Osnovao je mehaničarsku radionicu i počeo voziti utrke, no nije imao dovoljno novaca za uspjeh, pa je razmišljao o odustajanju od njih.

No njegovi su prijatelji i sumještani imali mnogo vjere u njega, te su mu 1939. samoinicijativno skupili ne baš malo novca nužnog za nabavku Chevroletovog Coupea za nastupe na velikim transkontinentalnim utrkama. Uslijedio je niz velikih Fangiovih pobjeda, sve do zaustavljanja utrka u Argentini 1942, po zahuktavanju rata.
Priča o karijeri vozača utrka možda bi i završila ratom da na vlast u Argentini 1946. nije došao general Peron, ambiciozan državnik spreman na razne načine poticati promociju Argentine u svijetu.

Zvali su ga ‘El Maestro’, a prvenstva je osvajao s četiri momčadi (Alfa Romeo, Ferrari, Mercedes-Benz i Maserati), što vjerojatno više nitko neće ponoviti, ali i ‘El Chueco’ (španj. ‘krivonogi’).

Jedan od njih bio je automobilizam, kupljeno je nekoliko trkaćih bolida i dana prilika vodećim argentinskim vozačima da se okušaju protiv europske elite. Fangio se pokazao kao najbolji, pa su ga poslali i u Europu, gdje je praktički odmah počeo pobjeđivati.
El Maestro je zapanjujućom lakoćom stigao na vrh, gotovo niotkuda. Stekao je toliki ugled da je dobio ponudu da u sezoni 1950. nastupi za tvorničku momčad Alfa Romea u novom natjecanju, Formuli 1.

Osvojio je pet titula svjetskog prvaka Formule 1 (1951., 1954., 1955., 1956., 1957.) i taj je rekord držao punih 46 godina, dok ga nije pretekao Michael Schumacher (osvojio sedam titula).

Premda su ga i drugi pretekli pobjedama, njegove fascinantne rekorde nitko nikada nije, a najvjerojatnije ni neće oboriti: u samo 51 odveženoj utrci u svjetskom prvenstvu pobijedio je 24 puta, odvezao 23 najbrža kruga i 29 puta bio najbrži u kvalifikacijama.
Takav omjer pobjeda i startova nema niti jedan vozač, ikada. Još je fascinantniji podatak da je Fangio odvezao ukupno sedam punih sezona u F1, od čega je pet puta bio prvak, a dvaput viceprvak svijeta!

Posljednji je naslov osvojio u dobi od 46 godina, počeo je voziti utrke u dobi kada današnji vozači iza sebe imaju već po dvadesetak godina karijere – i još mu je rat odnio ono što su, možda, trebale biti najbolje godine.
Titule je osvajao u Alfa Romeu, Mercedesu, Ferrariju i Maseratiju, izuzetan u svakom dobrom bolidu koji bi mu došao u ruke. Fangio se po završetku karijere vratio u Argentinu, a do smrti 17. srpnja 1995. bio je čest i rado viđen gost na mnogim utrkama diljem svijeta.

Fangio možda jest najveći svih vremena, možda ne, ali sigurno nije ‘fanđo’, kako mnogi krivo izgovaraju, nego ‘fanhio’. Poznata mu je izreka: ‘uvijek moraš težiti biti najbolji, nikada ne smiješ povjerovati da to jesi’. U karijeri mu je bizarno što su ga 1958. na Kubi oteli komunisti.


Komentari

loading...