Tehnički, ne postoji točno rješenje tko na tom križanju ima prednost, ali kad se na takvom raskrižju dogodi sudar, na sudu se ne može reći da nitko nije kriv jer raskrižje “nema rješenja”
Pročitao sam tekst dr. Marušića na temu prometnog križanja koja je jučer podijelila mišljenja javnosti pa čak i nekih auto škola. Dr. Marušić je izuzetno dobro napisao da takvih križanja koja zbunjuju vozače ne bi trebalo biti te da zapravo, tehnički gledano, ne postoji točno rješenje tko na tom križanju ima prednost prolaska.
Naveo sam da se na sreću na takvim raskrižjima, kakvih je vrlo malo, sudari ne događaju jer se vozači međusobno uspiju sporazumjeti tko prolazi prvi. Međutim kako ništa u životu nije jednostavno, tako nije niti to. Kad se na takvom raskrižju dogodi sudar, ne može se na sudu reći da nitko nije kriv jer raskrižje “nema rješenja”. U tom slučaju krivca, odnosno tko je imao prednost, ne određuje ni HAK, niti policija, niti autoinstruktor, niti vještak, nego – sud. Sud donosi presudu!
Naime, na sudu bi se u takvom slučaju vještaka prvo pitalo:
Gdje se sudar dogodio?
Vještak bi odgovorio:
U raskrižju na glavnoj cesti na sjecištu pravaca kretanja vozila.
Drugo pitanje bi bilo:
Tko se prvi uključio na glavnu cestu?
Vještak bi odgovorio:
Prema skici crveno vozilo stoji, odnosno mora stajati jer ima znak STOP, bijelo vozilo nema lijevo i desno od sebe na glavnoj cesti vozila pa se ne mora zaustaviti jer ima znak obrnutog trokuta koji ukazuje da nailazi na “cestu sa prednošću prolaza”. Znači bijelo vozilo slobodno skreće lijevo sa nekom brzinom od dvadesetak kilometara na sat te iz položaja na skici na glavnu cestu dolazi za manje od jedne sekunde.
Treće pitanje bi bilo:
Je li vozač crvenoga vozila mogao vidjeti bijelo vozilo kako ulazi u raskrižje sa upaljenim smjerokazom i skreće lijevo ispred njega?
Vještak bi odgovorio:
Naravno, ako se vozilo kretalo, imalo upaljen smjerokaz…
Četvrto pitanje bi bilo:
Smije li vozač crvenog vozila krenuti, uključiti se na glavnu cestu te proći pored znaka STOP, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može učiniti na siguran način, ne ugrožavajući druge sudionike u prometu, vodeći pritom računa o brzini, smjeru i položaju svoga vozila u odnosu na na druga?
Vještak bi odgovorio:
Vozač vozila mora stajati ispred znaka STOP sve dok se sa sigurnošću nije uvjerio da se može uključiti u glavnu cestu, a da pritom ne ugrožava vozila koja se nalaze na glavnoj cesti.
Kakav bi bio zaključak suda? Tko je kriv? Tko je imao prednost prolaska? Tko ima pravo na naknadu štete i u kojem omjeru?
Na navedena pitanja odgovore zaključite sami.
Sve u svemu puno polemike, puno otvorenih pitanja, puno teških riječi o problemu koji nije jednostavan, jer je predmetno raskrižje na skici pogrešno konstruirano. Sva sreća da je u ovom slučaju riječ samo o teoriji jednog zamišljenog raskrižja, na kojem nitko nije stradao, nitko nije ostao invalid i nitko ne potražuje svoja prava.
Mislim da u predmetnom slučaju nema mjesta za dizanje tenzija tko je u pravu a tko nije nego svi zajedno moramo raditi na tome da takvih raskrižja u stvarnosti ne bude te da imamo što manji broj žrtava u prometu.
Goran Husinec, stalni sudski vještak za cestovni promet, tehniku i procjenu motornih vozila