Nevjerojatnim ignoriranjem činjenica te pravila definiranih Zakonom o sigurnosti prometa na cestama ova presuda udara u temelje prometne sigurnosti te još jednom potvrđuje da je pravosuđe ‘rak rana’ cestovnog prometa…
Kad smo već pomislili da je presuda koju je 11. srpnja 2019., na Županijskom sudu u Splitu, izrekao sudac Dinko Mešin, odrezavši 10 godina zatvora 39-godišnjoj bivšoj djelatnici HAC-a, koja je protutnjavši pijana Audijem A3, kroz crveno, splitskim raskrižjem, na pješačkom prijelazu usmrtila 19-godišnjakinju, pa pobjegla, pokazatelj boljih vremena, ozdravljenja pravosuđa, te da se više neće događati sramotne presude za prometne tragedije, zbog kojih je pravosuđe opravdano prokazano jednim od glavnih problema, ‘rak ranom’ našeg cestovnog sustava, oslobađajuća presuda Tonyju Cetinskom, koji je 3. studenog 2017., vozeći neprilagođenom brzinom rovinjskom Pustom cestom pregazio 62-godišnjaka, koji je pijan ležao na kolniku, pokazala je da smo se gorko prevarili.Objašnjenje presude, koju potpisuje sutkinja Tanja Prenc Kanis, toliko su protiv osnova prometne sigurnosti, po kojima se vozač, za udaranje, a pogotovo gaženje pješaka, niti u jednom slučaju ne može amnestirati odgovornosti (!) te se kosi sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama i zdravom logikom, da sve ukazuje na još jedan pravosudni skandal, sramotu, u prometu.Od suca koji prosuđuje tragičnu prometnu nesreću očekuje se da poznaje važeći Zakon o sigurnosti prometa na cestama, da ga zna tumačiti te da je analizirao pravne stečevine, odnosno sudsku praksu u RH, povezanu sa sličnim slučajevima.Prvo, ovdje je ključan članak 51. stavak 1:Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti… Tony Cetinski to nije napravio, a u toj se uskoj ulici, sa značajkama pješačke zone, može očekivati i dijete, u bilo kakvom položaju! Odgovornost mu je povećana činjenicom da je nedovoljnu objektivnu vidljivost i preglednost, kojima je morao prilagoditi brzinu vožnje, dodatno pogoršao neodgovarajućim i nepravilnim položajem sjedenja.Drugo, Nikola Opatić, sudac Županijskog suda u Velikoj Gorici je 15. veljače 2017., za sličnu prometnu situaciju, gaženje pješaka koji je pijan ležao na kolniku, odbio žalbu na presuđenu odgovornost vozačice za nalet na ležećeg pješaka. Razlika je što je u tom slučaju neodgovorna vozačica pobjegla s mjesta nesreće, a ležeći pješak teže ozlijeđen, ali meritum stvari, prometno-tehnički gotovo je jednak. U toj se prometnoj situaciji, koja omogućava znatno veću sigurnosno prilagođenu brzinu nego u rovinjskoj Pustoj cesti, vozač lakše može opravdati da je zatečen događajem, nego u slučaju Cetinskog. Usto, za razliku od rovinjskog slučaja, to se dogodilo u noći, kad je znatno teže uočiti osobu koja leži na kolniku, ali ni to vozačicu nije amnestiralo krivnje!Pritom je Opatić pokazao, što bi trebala biti obveza za sve suce uključene u prometne slučajeve, dobro poznavanje Zakona o sigurnosti prometa na cestama, konkretno: ‘… njezine obveze da prilagodi svoju vožnju stanju i uvjetima na kolniku kako bi mogla pravovremeno zaustaviti vozilo pred svakom preprekom, te ponašanja tužitelja. Pri tome tužitelj se nije kretao po prometnici, on je bio prepreka na prometnici, dakle nije bio pješak…’ Prometni vještak Zvonko Ivašić je procijenio kako je brzina bila oko 33 km/h, a da je za sigurno zaustavljanje trebala biti niža od 18,4 km/h, pričem se podrazumijeva optimalan položaj sjedenja vozača. A Cetinski je sjedio položeno, čime je pogoršao vidljivost, te je sigurnosno prihvatljiva brzina trebala biti još niža. Dakle vozio je gotovo dvostrukom sigurnosno prihvatljivom brzinom (!) te je riječ o kršenju članka 51. stavka 1, ‘par excellence’.Usto, tumačenje najveće dopuštene brzine, od uključenih u ovaj pravosudni slučaj, koji prerasta u skandal, onih koji su ga komentirali pa i policije, koja je sasvim nepotrebno naknadno postavila znak ograničenja brzine od 20 km/h, pokazuje ozbiljno nepoznavanje prometnih propisa! Naime, znak ograničenja brzine znači najveću dopuštenu brzinu, ne dopuštenu brzinu. Brojka na znaku vrijedi u optimalnim uvjetima vidljivosti i prianjanja. Jasno je da na kiši, poledici, magli… nije dopušteno voziti naznačenom brzinom. Mjerodavan je uvijek, ponavljamo uvijek, članak 51. stavak 1!U hrvatskim gradovima i mjestima postoji više od tisuću kilometara prometnica, obuhvaćenih općim ograničenjem brzine od 50 km/h, u kojima je na mnogim mjestima dopuštena brzina drastično niža, kao u slučaju rovinjske Puste ulice. I na njima ne treba postavljati dodatne znakove, jer je to često kontraproduktivno! Pa zamislite bilo koje parkiralište trgovačkog centra bez ograničenja brzine i da neodgovorni vozač brzinom 49 km/h pokosi majku s djetetom, koja iskorači između dva vozila. Bi li i tada ova sutkinja presudila da ‘vozač nije bio u brzinskom prekršaju?! Mnoge bi trebalo vratiti u autoškole… Sutkinji Prenc Kanis dodatan motiv za pravednu presudu, utemeljenu Zakonom o sigurnosti prometa na cestama, trebala je biti snimka brutalnog kršenja članka 51. stavka 1, izvjesno i članka 53., u istoj ulici, od istog vozača. Što ta krajnje, krajnje neodgovorna vožnja nije završila tragično, a moglo je stradati i dijete (policija je potvrdila da im je snimka bila nepoznata, dakle uvjeti su bili nekontrolirani), zaslužna je puka sreća!Premda nema izravne veze s predmetom sudskog procesa, neizravno bi trebala imati, a sigurno ne bi smjela biti olakšavajuća okolnost. Ovu bi snimku svakom polazniku autoškole trebalo prikazati kao primjer obijesne vožnje:Slika je Ilustracija

Autor