Službeno, cilj ove strategije je da se električni automobili u potpunosti napajaju strujom iz obnovljivih izvora – vjetroelektrana, solarnih elektrana…
Nije primarno pitanje je li moguće da ‘čisti’, obnovljivi energetski izvori proizvode dovoljno ‘ekološke’ struje (od sunca, vjetra…) ze sve električne automobile i ostala vozila na električni pogon. Tehnički, to je neupitno moguće, pitanje je samo cijene i nacionalnih interesa…
Primarno je pitanje koliko je isplativo što smo 54 milijuna kuna poreznih obveznika, neovisno što je to novac iz EU fondova, dali, bez ikakvih kriterija, ‘šakom i kapom’, kroz poticaje za električna vozila. Uh…
Budući da je riječ o novoj tehnologiji, za koju još nisu definirani vrijednosni, a ni globalno-ekološki parametri, zbog golemih afektivnih i marketinških (PR-skih) te posebice geopolitičkih koristi (obaranje cijene nafte), cijena se ne propituje.
Geopolitičkim ‘generatorom’ projekt tzv. ‘čiste’ energije postao je najkorumpiraniji tehnološki proces, na svjetskoj razini!
Stoga ‘Afera Vjetroelektrane’ nije hrvatska posebnost, takve i (znatno) gore stvari događaju se svugdje u svijetu. Ali, hrvatski je problem što, praktički, osim nekoliko iznimaka, ne sudjelujemo u stvaranju i proizvodnji te tehnologije!
Vani se napuhane cijene ‘čiste’ tehnologije toleriraju, jer se time plaća domaća proizvodnja i tehnologija, pa se krug zatvara. A Hrvatska je na čistom gubitku, jer se globalno i lokalno koruptivno prenapuhana cijena plaća za tehnologiju koja se uglavnom uvozi. Dakle, naši građani financiraju tuđu proizvodnju i tehnologiju, a dobivaju ekološku ‘maglu’.
Usto Hrvatska, za razliku od najmoćnijih zemalja Europske unije i svijeta, nema geopolitičkih interesa, kojima se nadoknađuju gubici zbog preskupe i, zasad, izvorno neisplative ‘čiste’ tehnologije.
Dodatan hrvatski problem je što je hrvatski elektroenergetski i distribucijski sustav, neučinkovit i s velikim gubicima te ovu tehnologiju dočekujemo infrastrukturno potpuno nespremni.
Kako nema besplatnog ručka, tako ni novac iz EU fondova za subvencije električnih vozila, našim građanima ne dolaze besplatno. Ne postoji novac države, niti Europske unije! Tih 54 milijuna kuna novac je građana. Naš novac, jer Europskoj uniji još uvijek više uplaćujemo nego što od nje dobivamo.
Mnogi se stoga, ne bez razloga, pitaju koja je stvarna svrha tih poticaja, zbog čega se potiče kupnja papreno skupih automobila na struju, namjerno nećemo reći ekološka vozila, pojedinačno do čak 70.000 kuna (!) u situaciji kad praktički nemamo vlastite autoindustrije, nego potičemo njemačku, francusku, kinesku…, proizvodnju električnih vozila i njihova radna mjesta!
A istodobno ‘deremo’ kupce koji se odlučuju za nove klasične, dizelske i električne automobile, praktički penaliziramo nova sigurna vozila. I koji je interes da naši porezni obveznici drugima, s(p)retnima (poticaji se dijele onima koji se najbrže prijave), a i razmjerno imućnijima, plaćaju iznos za koji se gotovo mogu kupiti novi sigurni automobili niže klase, kako bi ‘odabrani’ mogli kupiti električne po trostruko većoj cijeni.
Ekologija? Ako smo išta naučili od afere Covid-19, to je da se u pozadini istine i činjenica, često tendenciozno prikazanih i friziranih, uvijek nečiji ‘krupni’ interes.
Zastupamo li pritom nacionalne interese, odnosno interese građana ili interese bogatih EU sastavnica? Uzmimo, primjerice, električni automobil niže klase (B-segmenta), Renault ZOE i Opel Corsa-e, koji stoje oko 240.000 kuna, a Fond za zaštitu okoliša, odnosno EU, čitaj naši građani, subvencioniraju ih sa 70.000 kuna po komadu.
Službeno: ‘Sufinanciranje kupnje ekoloških vozila temelji se na strateškim dokumentima koje donosi Vlada RH ili resorna ministarstva. Sve te strategije temelje se na direktivama EU koje nalažu dekarbonizaciju prometa i razvoj niskougljičnog gospodarstva’.
E, tu smo vas čekali…
Ako vam netko kaže da je nadolazeći Volkswagen ID.3, svojevrstan novi ‘električni Golf’ (Volkswagen je, poput BMW-a i Mercedes-Benza razdvojio modelske linije za električne i klasične modele) manje globalno zagađuje okoliš nego, primjerice, dizelski Volkswagen Golf 8, koji ispunjava ekološke norme Euro 6d, tada ne zna što govori ili vas svjesno mulja!
Još 2018. ADAC (njemački, najorganiziraniji nacionalni autoklub na svijetu) iznio je, za mnoge, šokantne podatke kako novi dizelaši globalno (dakle ukupno) opterećuju okoliš 15 posto manje nego električni, računajući prosječnu proizvodnju električne energije, koja je više ili manje prljava, distribucije, gdje se gubi 20 do 30 posto energije i potrošnje, uz veću ili manju učinkovitost.
Što znači ‘čisti’ električni automobil u Zagrebu, ako troši struju proizvedenu u nečistoj termoelektrani na ugljen u BiH?! Da, ali postoje i čisti, obnovljivi izvori energije, poput vjetroelektrana, reći će vam oni koji zagovaraju sadašnji model.
No, to je tek početak problema s ‘potpunom čistoćom’ električnih vozila. Njihovo je postojanje izravno povezano s proizvodnjom visokoučinkovitih litij-ionskih baterija. A litij, kao najlakši i jedan od najreaktivnijih krutih metala, proizvodi se u iznimno složenom tehnološkom postupku, uz golemi utrošak energije i emisije CO2, te velika onečišćenja.
Ako se razmatra globalno, pošteno, za ukupno zagađenje na zemlji potpuno je jednako je li emisija CO2 nastala u Africi ili negdje u Europi. U računici iz priče o ‘čistim’ električnim automobilima namjerno se zanemaruje zagađenje pri proizvodnji litij-ionskih baterija, a tehnologija njihove proizvodnje trenutačno je među najprljavijima u svjetskoj industrijskoj proizvodnji.
Poticaji na ‘čiste’ električne automobile, kažete…
