Treba obuzdati sumanute jurnjave motociklima, uvesti stupanj kaznene odgovornosti u prometu iznad “obijesne vožnje”, propisati “osiguravateljsku trošarinu” za motocikle snažnije od 50 kW te početi dosljedno kažnjavati bicikliste i pješake za nepropisno prelaženje zebre…
Tragična nesreća, u kojoj je jutros u 8:48, na križanju Zagrebačke avenije i Ulice Hrvatskog sokola zahuktali motociklist na pješačkoj zebri naletio na biciklista i masakrirao ga, pričem je i motociklist poginuo, a motocikl završio 150 metara od mjesta udara (!), ukazuje da je brzina bila strahovita…
O brzini kojom Zagrebačkom avenijom i ostalim brzim gradskim prometnicama svakodnevno jure motociklisti ne pitajte policiju. Svjedočit će vam stanari iz okolnih zgrada, slučajni prolaznici…
Kad sportski motocikl starta punom snagom i razvuče prvi stupanj prijenosa, pa drugi i potom treći, stvara dobro poznati zvučni efekt, koji je mladima često “frajerski”, a običnim građanima ledi krv u žilama. Koliku brzinu pritom razvijaju? Više od 100 km/h? Pa toliko je već u prvom stupnju. U trećem, nerijetko, gradskim avenijama potegnu i brže od 200 km/h!
Sve ukazuje na to da je nesreću primarno izazvao biciklist, koji je vjerojatno nepropisno prelazio raskrižje. Izvjesno, procijenio je da to može napraviti, jer u vidokrugu nije vidi niti jedno vozilo, a potom je iz “nevidljivog” fijuknuo motocikl.
No je li zaista bilo tako, je li biciklist prelazio na crveno, je li preko pješačke zebre vozio, a ne gurao bicikl trebat će utvrditi policija očevidom. Stravične posljedice te dinamika motocikla nakon sudara ukazuju da je motociklist “doletio” brzinom oko 150 km/h.
Vozač je prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama vozio prebrzo (čl. 53. st. 3), neprilagođenom brzinom u blizini zebre (čl. 51. st. 1), a zbog prevelike brzine, sasvim izvjesno, počinio i kazneno djelo “obijesne vožnje” (KZ, čl. 226.).
Bit problema je što se zlosretni motociklist, kao ni njegove kolege, koje su praktički svakodnevno u brzinskom prekršaju (!), nimalo nije plašio voziti prebrzo. Da na raskrižju s Ulicom hrvatskog sokola nije naletio na biciklistu, zapadnim dijelom Zagrebačke avenije vjerojatno bi potegao i brže. Mjerača brzine s kamerama nema, a policijske kontrole su rijetke te za motocikliste neučinkovite. Bi li se sličnu “avanturu” usudio napraviti već u Ljubljani, pogotovo Beču, Milanu, Münchenu, Zürichu…? Svi znamo da ne bi!
Kontrola brzine motocikala jedan je od prioriteta cestovnog prometa, jer oni nisu deset posto, nego deset put pogibeljniji od automobila, za osobe koje se njima prevoze i ostale sudionike u prometu. Tu mjeru treba provesti u sklopu najvažnije, POVEĆANJE IZVJESNOSTI KAŽNJAVANJA, temeljenoj na sustavnom videonadzoru prometa te poštenijem i učinkovitijem pravosuđu. Ta mjera vrijedi više od svih ostalih zajedno, uključujući i sve mjere Nacionalnog programa sigurnosti cestovnog prometa.
Jutrošnja prometna tragedija ukazuje na nužnost sljedećih mjera:
1. Kaznim zakonom treba definirati i propisati najteže i izravno pogibeljno kršenje propisa, iznad odredbe “obijesne vožnje”, koje se može tretirati “prometnim terorizmom”. Za to bi trebalo propisati izravno poništenje vozačke dozvole (12 kaznenih bodova), izravnu zatvorsku kaznu i oduzimanje vozila, bez obzira tko je vlasnik, kojeg je vozač, kao jutros, pretvorio u oružje za ubijanje.
2. Policija treba hitno unaprijediti metode i sredstva (opremu), u sustavnom, multidisciplinarnom postupku, kako bi bila u stanju hvatati i zaustavljati pomahnitale motocikliste koji teško, izravno ugrožavaju živote ostalih sudionika u prometu.
3. Integralni sustav videonadzora, uz sve ostale benefite, itekako bi disciplinirao takve prometne prijestupnike, pogotovo nakon pooštravanja kazni za najteže prekršaje i unapređenja pravosuđa.
4. Za motocikle snage veće od 50 kW (68 KS) treba uvesti dodatnu “osiguravateljsku trošarinu”, koja bi se izravno uplaćivala u fond za promicanje sigurnosti vožnje.
5. Treba pojačati kontrole pješaka i biciklista na pješačkim prijelazima, posebice na zabranjene prelaske preko crvenog svjetla, korištenje mobitela i slušalica te vožnju umjesto guranja bicikala.
Posljednja je točka i posebno zanimljiva, jer vožnja, odnosno guranje bicikla, kad je preko pješačkog prijelaza označena crvena staza, nije dovoljni definirana. Čak je i sudska praksa dvoznačna – neki suci prosuđuju da je moguće voziti označenom stazom, kad je svjetlo zeleno, ili kad nema semafora, a drugi to kažnjavaju.
Treba uvesti striktnu odredbu da biciklist preko pješačkog prijelaza uvijek mora sići s bicikla i hodati, gurajući bicikl. To je važno, jer tako mogu bolje ispunjavati obvezu da se štite u slučaju da vozač automobila ne poštuje njihovo pravo. Usto, spriječile bi se mogućnosti da na nesemaforiziranim zebrama biciklisti dođu nesmanjenom brzinom i iznenade vozače automobila.
Zbog toga bi trebalo promijeniti horizontalnu cestovnu signalizaciju te bi crvene biciklističke staze, preko pješačkih zebri, trebale biti isprekidane.
