Najtragičnija cestovna prometna nesreća u novijoj europskoj povijesti, u kojoj je jutros oko dva sata, na autocesti u Bugarskoj, 40 kilometara južno od Sofije, nakon izlijetanja i zapaljenja autobusa poginulo 46 ljudi, većinom mlađih, ukazuje na uzroke koji su velika potencijalna opasnost, Damoklov mač i na našim autocestama…
Primarni uzrok nesreće vjerojatno je umor vozača, koji je za volanom zaspao vozeći vjerojatno uz potporu tempomata, nažalost pasivnog koji brzinu nastavlja održavati i kad vozač prestane upravljati – zaspi, preusmjeri pozornost na mobilni uređaj, izgubi sposobnost upravljanja zbog medicinskih razloga…
A tragičan ishod, zapaljenje vozila nakon izlijetanja, posljedica je lošeg tehničkog stanja, dotrajalosti, odnosno neispravnosti autobusa. Dakle tragično su zakazali aktivna i pasivna sigurnost. Premda se u prvim izvješćima, kao mogući uzrok navodi iskrenje uslijed trenja između autobusa i zaštitne ograde to je, zbog vlažnosti i temperature te dinamike nesreće, malo izgledno. Izvjestan je uzrok doticaj goriva i visoko zagrijanog ispušnog sustava, u tragičnom lancu događanja: deformacija i oštećenja uslijed dinamičkog opterećenja, udara te lošeg stanja (dotrajalost, neispravnost) sustava za napajanja/ubrizgavanje goriva i ispušnog sustava.
Umor vozača autobusa velik je problem i hrvatskih autocesta, kojeg generiraju i vozači iz ostalih europskih zemalja, posebice iz središnjeg i istočnog dijela, je težak umor vozača, posljedica rada službenog posla i paralelno jednog ili više neslužbeno (na crno). Propisi EU, Uredba EZ br. 561/2006 o vremenima rada i odmora, definira maksimalno vrijeme vožnje od 4,5 sata, pa pauzu od 45 minuta, maksimalno dnevno 9 sati, dvaput tjedno moguće je 10 sati, tjedno maksimalno 56 sati, a u dva tjedna 90 sati.
Nije problem to kontrolirati zapisima u tempomatu, što se zasigurno provodi u Bugarskoj. Problem je u onome što se ne može kontrolirati, a to je rad “na crno” u slobodnom vremenu, odmor u pauzama… Jesu li se vozači već na polasku bili umorni? Jesu li se u Istanbulu propisno odmarali ili su bili u šopingu?
Drugi su veliki problem autobusi, jest novije generacije, ali u pravilu već dotrajali i suspektno održavani. Autobusi koji se u pet do sedam godina temeljito “izraubuju“ u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Italiji…, neki i s više od milijun prijeđenih kilometara, pred nužne i skupe servisne zahvate, za mali se novac prodaju u istočne dijelove Europe. Nešto bolje među takvima kupuju naši autobusni prijevoznici, a što istočnije, stanje im je u pravilu sve lošije. A potom propisno održavanje, po specifikaciji proizvođača? Ne, održava se, “krpa”, najosnovnije i to ne preventivno, nego tek kad autobus otkaže i to najjeftinijim kineskim dijelovima. Originalni su korisnicima preskupi.
Stoga je ova užasna tragedija velika opomena i za nas. Trebamo kontrolirati umor vozača te stanje tegljača i autobusa, pogotovo onih koji iz istočnih dijelova Europe dolaze na naše ceste i autoceste. Prvi “filtar” treba biti na granici…