Sigurnost prometa bitno ovisi o izvjesnosti kažnjavanja najtežih prometnih prekršaja te o prometnicama koje opraštaju ljudske pogreške
Tragična prometna nesreća u zagrebačkom Botincu, u kojoj su život izgubile tri osobe, ponovno je otvorila dva ključna pitanja sigurnosti cestovnog prometa u Hrvatskoj. Prvo se odnosi na učinkovitost sustava nadzora i kažnjavanja najtežih prometnih prekršaja, a drugo na sigurnost prometne infrastrukture koja, umjesto da ublaži posljedice ljudske pogreške, često povećava njihovu smrtonosnost.
Suvremena prometna politika temelji se na konceptu sigurnog prometnog sustava (Safe System). Polazište tog koncepta vrlo je jednostavno – ljudi griješe i uvijek će griješiti, ali prometni sustav mora biti projektiran tako da njihove pogreške ne završavaju smrtnim posljedicama.
Upravo zato ovakve tragedije gotovo nikada nisu posljedica samo jednog uzroka. One nastaju kao rezultat međusobnog djelovanja ljudskog čimbenika i prometne infrastrukture.
Veći problem od visine kazni jest mala izvjesnost kažnjavanja
Prema informacijama koje su objavila nadležna tijela, vozilom je upravljala 36-godišnja žena bez važeće vozačke dozvole, dok automobil nije bio registriran. Ako službena istraga potvrdi dosad poznate okolnosti, riječ je o višestrukom i grubom kršenju temeljnih prometnih propisa.
Takvi slučajevi uvijek otvaraju isto pitanje – kako je moguće da osoba bez vozačke dozvole upravlja neregistriranim vozilom?
Odgovor nije samo u individualnoj neodgovornosti. Jedan od najvećih problema hrvatskog prometnog sustava jest relativno mala vjerojatnost da će pojedini vozači biti zaustavljeni ili evidentirani tijekom počinjenja najtežih prometnih prekršaja.
Prometna psihologija već desetljećima potvrđuje da ponašanje vozača daleko više određuje izvjesnost kažnjavanja nego sama visina propisane kazne. Ako vozač procijeni da je mala vjerojatnost policijske kontrole ili automatskog evidentiranja prekršaja, spremnost na kršenje prometnih propisa značajno raste.
Zbog toga sigurnost prometa nije moguće unaprijediti samo povećanjem kazni. Ključ je u povećanju vjerojatnosti otkrivanja prekršaja kroz učinkovitiji policijski nadzor, širu primjenu automatskih sustava kontrole brzine i drugih prometnih prekršaja te bolju povezanost evidencija vozila, registracije i vozačkih dozvola.
Ulica dr. Luje Naletilića u zagrebačkom Botincu primjer je opasne prometnice koja ne oprašta pogreške
Bez obzira na konačne rezultate policijskog očevida i prometnog vještačenja, jedno je načelo prometnog inženjerstva neupitno – sigurna cesta mora smanjivati posljedice vozačke pogreške, a ne ih povećavati.
Prometnice uz koje se neposredno nalaze armiranobetonski stupovi, masivna stabla ili druge krute prepreke, bez odgovarajuće zaštite, prema kriterijima EuroRAP metodologije imaju obilježja cesta vrlo niske razine pasivne sigurnosti. Takve prometnice praktično imaju karakteristike cesta s nula zvjezdica sigurnosti jer vozaču ne ostavljaju prostor za pogrešku.
Izlijetanje vozila s kolnika i nalet na armiranobetonski stup jedan je od najsmrtonosnijih scenarija u cestovnom prometu. Pri takvom udaru vozilo se zaustavlja na vrlo kratkom putu, zbog čega nastaju ekstremna usporenja i golema inercijska opterećenja kojima je ljudsko tijelo izloženo.
Ni sigurnosni pojas, ni zračni jastuci, ni moderna konstrukcija automobila tada više ne mogu u potpunosti zaštititi putnike. Fizika sudara ima svoje granice!
Sigurna cesta mora opraštati pogreške
Najrazvijenije europske države posljednjih desetljeća upravo zato sustavno uklanjaju ili štite sve krute prepreke koje se nalaze u zoni mogućeg izlijetanja vozila.
Koncept “forgiving roads”, odnosno cesta koje opraštaju pogreške, danas je jedan od temelja europske prometne politike. Njegova je osnovna ideja jednostavna – nije moguće spriječiti svaku ljudsku pogrešku, ali je moguće spriječiti da svaka pogreška završi smrtnim ishodom.
Nažalost, na brojnim hrvatskim prometnicama još uvijek se uz sam rub kolnika nalaze armiranobetonski stupovi, duboki odvodni kanali, masivna stabla i druge krute prepreke koje višestruko povećavaju rizik smrtnog ishoda nakon izlijetanja vozila
Automobili postaju sve sigurniji, ali nijedna tehnologija ne može pobijediti zakone fizike kada se vozilo velikom brzinom udari u nepomičnu prepreku udaljenu svega nekoliko metara od kolnika. Sigurnost prometa zato ne počinje tek kada vozač sjedne za upravljač. Počinje projektiranjem ceste.
Dvije mjere koje mogu spasiti živote:
1. Povećati izvjesnost kažnjavanja najtežih prometnih prekršaja
Potrebno je povećati učinkovitost policijskog nadzora, proširiti primjenu automatskih sustava nadzora brzine i drugih prometnih prekršaja te unaprijediti sustav otkrivanja vožnje bez vozačke dozvole, upravljanja neregistriranim vozilima i drugih najopasnijih oblika prometne nediscipline. Cilj nije povećati broj kažnjenih vozača, nego stvoriti uvjerenje da će svaki teški prometni prekršaj biti pravodobno otkriven i sankcioniran.
2. Sustavno zaštititi opasne dionice prometnica
Na svim cestama s povećanim rizikom, osobito onima uz koje se nalaze armiranobetonski stupovi, stabla, duboki odvodni kanali ili druge krute prepreke, potrebno je provesti stručne sigurnosne preglede i ukloniti ili zaštititi opasne elemente infrastrukture. Istodobno treba postaviti zaštitne ograde, unaprijediti prometnu signalizaciju te uvesti učinkovite mjere za smanjenje brzine vožnje, uključujući uspornike prometa (tzv. ležeće policajce) na lokacijama gdje to dopušta prometna funkcija ceste te vibracijske trake prije opasnih zavoja, raskrižja i drugih visokorizičnih mjesta. Na dionicama s povećanom učestalošću teških prometnih nesreća potrebno je, prema procjeni rizika, postaviti i automatske sustave nadzora brzine.
Prometna infrastruktura nije samo pitanje protočnosti prometa. Ona je pitanje života. Automobili mogu biti sve sigurniji, ali ako cesta ne oprašta ljudske pogreške, ni najsigurnije vozilo ne može nadvladati zakone fizike. Zato sigurnost cestovnog prometa počinje mnogo prije nego što vozač sjedne za upravljač – počinje projektiranjem prometnice koja spašava živote.
