Kriva traka, žmigavac u zadnjoj sekundi, spora vožnja bez propuštanja kolone i panično traženje puta samo su neki od prizora zbog kojih vozači svakodnevno gube živce
Vožnja automobilom sama po sebi ne mora biti stresna. Problem najčešće nastaje kada na cestu izađu drugi sudionici u prometu koji kao da su zaboravili da promet nije privatni poligon i da njihove odluke utječu na sve oko njih. Neke vozačke navike posebno brzo podižu tlak, pogotovo kada se ponavljaju iz dana u dan. Jedan od najčešćih problema događa se već na raskrižjima. Vozač se nalazi u pogrešnoj prometnoj traci, shvati to tek nekoliko metara prije skretanja, a zatim pokušava presjeći dvije ili tri trake kako bi se nekako dokopao željenog smjera. Umjesto da nastavi vožnju, napravi siguran zaokret i vrati se na pravi put, odlučuje improvizirati. Još je gora situacija kada netko zbog promašenog skretanja počne voziti unatrag na prometnoj cesti ili, što je posebno opasno, na autocesti. Takvi potezi nisu samo iritantni nego mogu imati ozbiljne posljedice.
Posebna kategorija su vozači koji se izgube, ali odbijaju stati na sigurnom mjestu. Umjesto da se sklone na parkiralište, odmorište ili sporednu ulicu, oni usporavaju gotovo do puzanja i pokušavaju istodobno voziti i proučavati navigaciju na mobitelu. Još jedan klasik je zaustavljanje na zelenom semaforu jer vozač u posljednjem trenutku pokušava odlučiti kamo treba krenuti. Ako ste već pogriješili, nema potrebe da zbog toga cijela kolona čeka. Sigurno mjesto za zaustavljanje gotovo je uvijek bolje rješenje.
Na zavojitim i brdskim cestama problem postaju vozači koji ne prate situaciju iza sebe. Sporija vožnja sama po sebi nije problem – nitko ne očekuje da svi voze jednakom brzinom. Problem nastaje kada se iza sporog automobila formira kolona, a vozač pritom ignorira ugibališta i mjesta na kojima bi se promet mogao sigurno propustiti. Situacija postaje posebno frustrirajuća kada takav automobil napokon dođe do dodatne trake za pretjecanje i upravo tada ubrza. Vozači iza njega tada dobivaju vrlo malo prostora za sigurno pretjecanje, a cijela kolona ponovno ostaje zarobljena.
Žmigavac je još jedna tema oko koje među vozačima nema manjka frustracije. Njegova svrha nije ukrasiti automobil nakon što je manevar već započeo. Pokazivač smjera treba uključiti prije prestrojavanja ili skretanja kako bi ostali sudionici u prometu mogli predvidjeti što namjeravate napraviti. Kada vozač prvo zakrene volan, a tek potom aktivira žmigavac, informacija dolazi prekasno. Drugim riječima, žmigavac nije potvrda onoga što već radite, nego najava onoga što tek namjeravate napraviti.
Tu su i vozači koji promet doživljavaju kao natjecanje u kojem vrijedi samo njihov raspored. Ubrzavaju kada ih netko pokušava prestići, zauzimaju nepotrebno lijevu traku, ne propuštaju druge kada bi to mogli učiniti bez ugrožavanja sigurnosti i ponašaju se kao da nekoliko sekundi uštede vrijedi više od mirne i predvidljive vožnje.
Na kraju, većina ovih situacija ima zajednički nazivnik: nedostatak predviđanja. Dobar vozač ne razmišlja samo o tome gdje se nalazi njegov automobil, nego i o tome što će napraviti za nekoliko sekundi. Pravodobno prestrojavanje, korištenje žmigavca, držanje odgovarajuće brzine i sklanjanje iz prometnog toka kada treba donijeti odluku nisu komplicirane stvari. Upravo suprotno – to su temelji sigurnog i kulturnog sudjelovanja u prometu. A kada bi ih se svi pridržavali, svakodnevna vožnja bila bi ne samo sigurnija nego i znatno manje stresna.
