Druže Tito kupit ću ti Fiću, a Mercedes Anti Paveliću, uh… Tu skandaloznu izreku, vic iz 60-ih i 70-ih, znali su svi iz automobilske branše, a pričali potiho samo neki. “Hrabri” desničari, negativci, provokatori…
Foto: Autohaus Ochsenhausen GbR
Drugi su se često sprdali s nekadašnjim “narodnim automobilom”, Zastavom 750, jugoslavenskim pandanom Volkswagen Bube. No dvije su stvari važne u toj izjavi, koja je prethodila jednako poznatoj “Kupite Jugo, ne traje dugo”, nastaloj krajem 1980.:
Prvo, po iznimno popularnom Fići, koji za svoje vrijeme, objektivno nije bio loš automobil (razmjerno cijeni), lupalo se više zbog političkih i nacionalnih uvjerenja, nego zbog mehaničkih karakteristika i pouzdanosti. Drugo, komunistička stega tada i nije bila baš tako žestoka kako se danas priča. Zbog takve se kuloarske neslane izreke nije baš išlo u zatvor, gotovo da bi danas bila problematičnija nego onda!
Fićo je bio inspiracija za viceve: Zašto vozači Fiće sigurno idu u raj? Jer su s njime već bili u paklu! Zašto vozači Fiće nikada ne nose autokartu? Ne mogu ni ići daleko, pa ne mogu ni zalutati. Mnogi ne znaju da je Fićo, u stvari, projektiran za pet osoba. Jedan ga vozi, a ostali guraju!
Bilo kako bilo i premda bi mnogi željeli frizirati prošlost, najpopularniji i najslavniji automobil svih vremena na našim cestama je – Fićo. Izvedenica od “maleni Fiat” označavala je model Zastava 600/750, koji se po licenci Fiata 600/600 D proizvodio u Kragujevcu. Od 18. listopada 1955. do 18. studenog 1985., kragujevačka je Crvena Zastava proizvela 923.487 primjeraka. Bio je to, za svoje doba, dobar obiteljski auto, najbolji su bili prvi s Fiatovim motorom i vratima u kontra smjeru. Kad je dobio 767 ccm i 25 KS mogao je potegnuti 105 km/h.
Fiatovi su motori u Fići do generalke prolazili više od 100.000 km, a ni kasniji Zastavini nisu bili loši. Mogli bi odvrtjeti 80.000 km dok bi počeli dimiti. Tada se moglo još malo vozili tako da se cijev od “iberlaufa” (povrata uljnih para) spoji direktno izvan motora. A generalka se mogla napraviti za cijenu radničke plaće, jedanput u pet, šest… nekad i deset godina.
Odlazio je “gumigelenk”, gumeni ležaj na pogonsko, vratilu (kako bi rekli – poluosovini). Jednom godišnje trebalo je zamijeniti par, no obnavljali su se, a dva obnovljena stajala su kao četiri piva u kafiću. Bio je osjetljiv klinasti remen Balkan i – to je to. Nije bilo puno ulaganja u Fiću i bio je razmjerno pouzdan. Dapače. Kad se usporede s aktualnim novitetima, s mnoštvom elektronike, mnogi se s nostalgijom sjećaju jednostavne i pouzdane Fićine mehanike.
Najviše, oko 110.000 primjeraka sedamdesetih je bilo na našim cestama, a dolaskom Stojadina i Yuga, Fićo je počeo padati u drugi plan. Ipak, u devedesete smo ušli s oko 30.000 Fića na hrvatskim cestama, no premda je crveni osječki Fićo postao simbol otpora jugoslavenskoj armadi u Domovinskom ratu, Fićo postaje otpisan. Mnogi su jedva dočekali liberalizaciju uvoza i potom upali u zamku “jedan posto carine”.
A stare automobile su, praktički, davali u otpad. Davanja su se smanjila, ali je nastao eldorado za njemačke, talijanske, a pogotovo austrijske trgovce, koji su udvostručili i utrostručili marže… Sjećam se, Toyota Corolla je s davanjima od 86 posto, početkom 1990., stajala 20.000 DEM. Jedan znanac je 1991. s malo više opreme doveo Toyotu Corollu iz Beča i s “jedan posto carine” stajala je istih 20.000 DEM!
Fiće, i ostale nekad popularne automobile na našem asfaltu, prodavali su, davali u bescjenje. Na najviše ih je stradalo krajem 1990-ih, kad su pokrenute prodajne akcije u stilu – dajte nam vaš stari auto, a cijena novoga se time smanjuje za 3000 do 5000 kuna i još ćemo posaditi stablo, kao, eto, mi vodimo računa o očuvanju okoliša.
I Fićeki su počeli završavati u prešama za recikliranje materijala. Ali “javna tajna” je bila da onima koji nisu imali nekakvog starog Fiću, Stojadina, Renaulta 4…, a pokazali su namjeru da kupe automobil ako dobiju popust, dileri su najčešće izlazili ususret, uz napomenu “nemojte reći nikome”. Vozni park iz ex-Jugoslavije počeo je padati poput klasja, a većina tada nije ni znala da se mnogi budzašto rješavaju vrijednih oldtajmera.
Za razliku od Zastave 101, čiji očuvani primjerci prve generacije bili “posebna serija” modela Fiat 128, pa imaju povijesnu vrijednost, kasniji, užasne izvedenice i redizajni s oznakom Scala, vrijede malo. Fićo (Zastava 750) ostao je izvorni Fiat 600 od prve do posljednje serije. Vrijednost mu povećava činjenica što ih je malo preživjelo. Danas očuvani primjerci vrijede najmanje 5000 eura, a oni prvi, s vratima u kontra smjeru, najmanje 10.000 eura.
Njemačka Autokuća Ochsenhausen oglasila je Zastavu 750 LC iz 1980. sa svega 7684 prijeđenih kilometara. Automobil je sišao s proizvodne trake u Kragujevcu u ožujku 1980. Premda broji relativno mali broj kilometara, do posljednjeg je detalja restauriran i obnovljen. Unutrašnjost je u originalnom stanju, sve obloge i sjedala su kao što bi trebala biti, iznimno očuvana i praktički nova.
U skladu s tim, budućeg kupca čeka očuvani primjerak čija će cijena s godinama samo rasti, a to zadovoljstvo sada iznosi 7400 eura. Cijena je tolika, a kilometražu, kao da je to imalo vjerodostojno će vam prodavač vjerojatno potvrditi s “majke mi”. Naime, automobilu kojem su najsloženija “elektronika” žmigavci, kilometražu, dakle prosti mehanički brojač, pri restauraciji možete lako vratiti na koji god hoćete broj kilometara. A 7864 km lijepo zvuči…
Jasno je da bi sada mnogi rado vratili svog nostalgičnog “starca”, a evo računice: prije 20 godina su platili 10.000 – 12.000 eura za automobil niže ili kompaktne klase i riješili se starih modela Fićo, Renault 4, Zastava 101, Lada, Citroën Dyana 6… Danas automobil kojeg su tada novog kupili vrijedi možda tisuću eura, triput manje od kamata koje bi u međuvremenu dobili za taj novac.
A oldtajmer kojeg su tada dali u bescjenje, danas bi vrijedio tri, četiri, pet tisuća eura, ili više. Fenomen Fiće iznenadio je sve osim poznavatelje prilika na tržištu oldtajmera. Licencne verzije vrijede neznatno manje od originala, a Fiat 600 postaje tražena roba na europskom tržištu rabljenih.
To otvara pitanje isplativosti kupnje novih automobile, pogotovo u neizvjesnim vremenima korona-krize i onoga što nas očekuje nakon. Ali pod uvjetom da vam nije prioritet da automobile do stotke ubrzava za osam sekundi i može potegnuti najmanje 220 kilometara na sat. Kao da je to uopće bitno?! Konačno, ograničenje od 40, 50, 60 km/h u gradu isto je onda i sada. Na državnim cestama smije se voziti nepromijenjenih 90, sve je manje dionica s dozvoljenim pretjecanjem.
A to nije više ni potrebno onima koji voze po propisu, jer snažni autobus i tegljači lako drže visok ritam vožnje, ravno i uzbrdo, čak i s punim opterećenjem. Normalni ritam vožnje bez problema drži i oldtajmer, a manje luksuza i udobnosti, čak i nedostatak klima uređaja, nadoknađuje veći užitak vožnje. Nostalgija. I neusporedivo manji rizik da ćete platiti kaznu za prekoračenje brzine…
Kad novi automobile napusti autosalon, istog trena izgubi deset posto početne vrijednosti, na kraju prve godine vrijedi 20 posto manje, a oko četvrte godine cijena mu se prepolovi. A zamislite da umjesto novog automobile kupite perspektivni oldtajmer, kojemu će se vrijednost u sljedećih četiri pet godina udvostručiti. Da, to je savjet! Odreknite se luksuza i gadgeta, vozite se onako kako se vozilo prije 20, 30 godina, u automobile kojemu ne pada vrijednost, nego – raste.
Prije samo 7-8 godina mogao se kupiti dobar Citroën DS “Žaba” ili Volkswagen T2 (kombi iz Wolfsburga druge generacije, za prvi T1 već je bilo kasno) mogli su se kupiti za 10.000 eura). Danas vrijede 25.000 eura, i više. Zakasnili ste i s kupnjom Fiće, više ih nema jeftinih, no, ako ga sada kupite za pet, šest tisuća eura, na njemu ćete zaraditi! Ovo su oldtajmeri u koje vrijedi ulagati:
Zastava 101 – izvorni Fiat 128 predak je većine suvremenih automobila, Zastava 101 s petim vratima još i više. Za 2000 eura još ima korektnih primjera, a cijena će im rasti. Ružni Skala redizajn vjerojatno nikada neće biti posebno zanimljiv kolekcionarima, ali raniji modeli to sve više postaju
Volkswagen T3 – prve dvije generacije kombija Transporter već su dugo skupi, kolekcionarski modeli. Stoga se model treće generacije isplati ugrabiti čak i ako je u lošem stanju. T3 je odnedavno krenuo stopama T1 i T2, pogotovo rani modeli, sa zrakom hlađenim 4-cilindarskim bokser motorom, i kasnije luksuznije putničke izvedbe.
Lada: sve klasične limuzine sada su zanimljivi početnički RWD rally automobili (sa stražnjim pogonom), svake godine ih je sve više na Santa Domenici. Po dobro očuvane cestovne automobile kod nas već neko vrijeme dolaze kupci iz država bivšeg SSSR-a (kao što Poljaci kupuju Pezejce).
Ford Escort Mk1 i Mk2 – isplate se samo limuzine s dvojim vratima, zdrave školjke su po čitavoj Europi tražena baza za izradu rally replica. Dobri se primjerci još mogu dobiti za 5000 do 7000 eura.
Opel Kadett i Rekord, coupe izvedbe – limuzinama i karavanima sporo raste cijena, no coupei su vrlo tražena roba. Yugo Florida: toliko ih je malo proizvedeno, da treba spasiti kvalitetne primjerke – možda ne odmah, ali kroz neko će im vrijeme, zbog rijetkosti, narasti cijena. Ima ih već za 1000 eura!
Ford Sierra, BMW Serije 3 (E30), slavna ‘Kockica’ i Alfa Romeo 75, posljednji klasični modeli iz osamdesetih sa stražnjim pogonom. Dakako, samo u benzinskim izvedbama i ako su preživjeli, a da ih već ne ugrabe ulični trkači. Danas za 3000 do 5000 eura u dobrom stanju, sutra već dvostruko.
Mercedes-Benz W115, W123, pa i W124 – dizelaši nisu na cijeni, jer su u pravilu izraubani, nerijetko s više od milijun prijeđenih kilometara, no benzinci, pogotovo snažniji i s više opreme, jako su traženi. O rijetkim coupe izvedbama da i ne govorimo. Kupiti limuzinu za 20.000 do 30.000 eura, umjesto novog Volkswagen Golfa ili Passata? Bila bi to mudra odluka! Vozite se k’o gospodin, nigdje vam se ne žuri, a za 4-5 godina vrijedit će 40.000 do 50.000 eura.
Renault 4 izvrsna je prilika! Ima ih još prilično na cestama, posebice u Dalmaciji, pa se nađe primjeraka i za manje od 3000 eura. A za pet godina, iole očuvana Četvorka, garant će vrijediti 10.000 eura! Citroën 2CV (Spaček) odavno je na cijeni, nema ih ispod 5000 eura, a mrvicu luksuznija i mnogo praktičnija sestra Citroën Dyane, tek sada počinje dobivati na vrijednosti. Ima ih za 2500 do 3000 i to je perspektivna kupnja.
