29.8.2018. Autor: Dino Milić-Jakovlić i Željko Marušić

70 godina: Tucker Torpedo (1948. - 1949.), pretjerao u napretku, pa propao

Aerodinamična 556 cm duga američka 'krstarica' s helikopterskim 6-cilindarskim bokserom od 168 KS straga uvela je zakretni far i sigurnosnu karoseriju, ali je bila prekomplicirana i nepouzdana

Preston Tucker, automobilski vizionar, rođen  1903., odlučio je nakon II. svjetskog rata je napraviti najbolji automobil na svijetu. I zamalo je uspio! Ovaj je istinski zaljubljenik u automobile odmalena pokušavao na različite načine probiti se u automobilskoj industriji, a najviše je uspjeha imao kao trgovac automobilima raznih marki. 

S Harryjem Millerom bavio se i trkaćim motorima, avijacijom, kao i razvojem vojnih vozila. Najznačajniji mu je rani uspjeh bila okretna topnička kupola, koju je američka vojska koristila prema njegovom rješenju. A nakon završetka rata napravio je ono po čemu je upisan u povijest, vlastiti automobil. 

Prekrasan aerodinamični automobil s motorom u repu, na način vrlo nalik klasičnim modelima češke Tatre, proizveden je u 51 primjerku prije no što je tvrtka prisilno otišla u stečaj, a Tucker se morao i na sudu boriti za dokazivanje kako je namjeravao postati uistinu ozbiljan proizvođač automobila, a ne prevarant koji je pokrao novce ulagača. 

Nedugo nakon što je sudski obranio čast i sprao ljagu s imena nažalost je prerano preminuo, već 1956.

Jedan od ključnih elemenata Tuckerovog koncepta bila je aktivna i pasivna sigurnost, po čemu je bio daleko ispred onovremene konkurencije.  Sigurnosne pojaseve mu marketinški stručnjaci nisu dali ugraditi, plašeći se da će to odbiti kupce, desetak godina prije no što će Saab i Volvo pokrenuti tu revoluciju. 

No, sigurnosna prozorska stakla koja se daju izbiti iznutra ako se auto prevrne na krov po prvi su puta ugrađena u neko vozilo, kao i prednje svjetlo koje se zakreće s upravljačem i bolje osvjetljava put u zavojima, što je rješenje koje je potom Citroën kopirao 1967., a ostali ga proizvođači tek nedavno počeli prihvaćati. 

Zanimljivo, tada 17 američkih država nije dozvoljavalo vozila s više od dva svjetla sprijeda, pa je imao rješenje: niklovani poklopac koji je pokrivao srednji zakretni far. Pogledajte sjajan Coppolin film  'Tucker, čovjek i njegov san', o ovom fascinantnom automobilu, koji nažalost nije imao šanse na tržištu. 

Dijelom zbog svoje iznimne avangardnosti, dijelom zbog tehnoloških nedostataka koji nisu do kraja otklonjeni prije početka proizvodnje. A dijelom i, ako je vjerovati teoretičarima zavjera, zato što je detroitska Velika trojka (Big Three: GM, Ford i Chrysler) učinila sve da Tucker ne uspije. Otac Francisa Forda Coppole bio jedan od originalnih vlasnika Tuckera, tako da je odmalena bio zaintrigiran pričom. 

Petnaestak ju je godina na različite načine, uključujući i mjuzikl, pokušavao pretočiti u film, a stvari su se uistinu pokrenule kada mu se kao producent pridružio George Lucas, i sam poput Coppole vlasnik Tuckera. Glavnu ulogu maestralno je odigrao Jeff Bridges, vjerno skinuvši način govora i gestikulacije pravog Prestona Tuckera, neuspješnog pretendenta na titulu automobilskog magnata.

Film, napravljen kao posveta djelima Franka Capre, dobio je vrlo dobre kritike, no u kinima nije uspio povratiti uloženo, što ga nije spriječilo da stekne kultni status. S automobilističkog je stanovišta najzanimljivije, dakako, to što u njemu možemo vidjeti čak 21 različit primjerak originalnih Tuckera. 

Sama priča relativno vjerno prati stvarna događanja oko uspona i pada tvrtke Tucker, mada se svakako može naći i dosta odstupanja od činjenica u svrhu povećanja filmske zanimljivosti radnje. Velikim dijelom i zahvaljujući filmu, Tucker je od fusnote automobilske povijesti prerastao u svima poznati automobilski klasik, a vrijednost originalnih primjeraka danas se mjeri u milijunima dolara.

Tucker Torpedo, odnosno jednostavnije 48 bio je elegantan, pošten komad auta, američka krstarica dužine 556, širine 201 i visine 152 mm. Aerodinamika je tada bila senzacionalna (0,30), a komfor je osiguravao međuosni razmak od 330 cm. Motor i pogon straga osigurao je bolje iskorištenje prostora i manje gubitke, a kako bi se osigurala sigurnost u sudaru, u podnicu je ugrađen rešetkasti podokvir. 

Da je Tucker mislio ozbiljno potvrđuje ugradnja aštitnog okvira u svrhu zaštite od prevrtanja (roll-bar). U svrhu zaštite od sudara, a i dizajna, su bočne komore, nastavak branika. Ugrađen je sustav zaštitnog, kolabirajućeg upravljačkog mehanizma. Planirao je, s tvrtkom Fuelcharger Corporation, razviti 6-cilindarski bokser obujma 9,65 l, s ubrizgavanjem goriva i hidrauličkim pogonom ventila (umjesto bregastim vratilom i podizačima). 

Trebao je razvijati 200 KS, uz najveći moment od 610 Nm pri samo 1800/min. Još je egzotičniji je bio koncept direktnog pogona, bez mjenjača i s hidrodinamičkim pretvaračem momenta na svakom kotaču - predviđeno je da se pri brzini od 60 mp/h (96,5 km/h) motor vrti samo 1000/min. To nisu bile jedine inovacije: trebao je imati magnezijske felge, disk-kočnice, samobrtveće gume. Ugradio je, jedino, diskove na sve kotače.

No, u prvom se prototipu cijeli mehanički koncept pokazao fijaskom, pa je Preston pokušao ugraditi 6-cilindarski bokserski avionski motor Lycoming. Kako ni to nije išlo naposljetku se odlučio za helikopterski motor Franklin O-335, koji se ugrađivao u uspješni helikopter Bell 47 (vojna inačica Bell H-13 Sioux). Snaga od 169 KS pri 3200/min, iz obujma 5473 ccm zadovoljila je Tuckera, ugradio ga je straga položeno, s izlaznim vratilom prema naprijed, umjesto uspravno. 

Usto je zračno hlađenje zamijenjeno tekućinskim. Spojio ga je na klasičan 4-stupanjski mjenjač (3 + overdrive) iz slavnog modela Cord 810/812 s prednjim pogonom. Usto je projektirao revolucionarni sustav PSMT (Pre-Selector Manual Transmission), koji je svojevrstan polu-automatsko mjenjač. 'srce' tog sklopa je elektro-podtlačni mehanizam za šaltanje koji je funkcionirao na sljedeći način. 

Vozač bi, ručicom na zanimljivom kulisnom mehanizmu s desne strane volana izabrao stupanj prijenosa i to bi bila tek priprema. Ništa se ne bi dogodilo dok vozač ne bi pritisnuo papučicu spojke, tada bi se željeni stupanj prijenosa automatski uključio. 

U teoriji je to bilo OK, ali se u praksi pokazalo nespretnim, pa i nepouzdanim. I to je bio jedan od razloga propasti Tuckera 48 (Torpedo). Kad je sa šaltanjem prenulo loše, angažirao je tvrtku Ypsilanti Y-1 Transmission, ali ni tada nije štimalo, pa je od Warrena Ricea, tada najuspješnijeg konstruktora automatskih mjenjača (konstruirao je Buick Dynaflow) da napravi CVT verziju Tucker-Matic Napravio je tri verzije i tek treća, s centrifugalnom spojkom i dva pretvarača momenta pokazala se učinkovitim. 

Ali, zbog glomaznosti mehanizma prijenosa snage, spremnik goriva više nije mogao biti iza stražnjih sjedala i trebalo ga je prebaciti sprijeda, što je stvorilo sigurnosni problem i smanjilo prtljažnik. Užas... Problema je bilo i s neovisnim ovjesom na gumenim oprugama - Elastomeric. I to je funkcioniralo samo – na papiru.

Automobil je ipak imao uvjerljive performanse, a upotrebljivim se pokazao jedini s ručnim 4-stupanjskim mjenjačem, premda je od 50-ak proizvedenih primjeraka samo deset bilo s tim mjenjačem, jedan s Tuckermaticom, a većina s CVT-om Y-1.  Postizao je, tada, senzacionalnih 120 mph (193 km/h) i do 60 mph (96,5 km/h) ubrzavao za 9,9 s. 

Budući da prema kupcima višestruko nije ispoštovao specifikacije, u srpnju 1948 je optužen za gospodarski kriminal. Kad su istražitelji došli u njegove pogone, zatekli su 200-tinjak modela u različitim fazama proizvodnje, 49 gotovih (usto su bila dva prototipa) i još 92 gotova pogonska sklopa.