7.9.2019. Autor: Dino Milić-Jakovlić

7. rujna jedan je od zanimljivijih dana u automobilskoj povijesti, evo i zašto:

1896. u američkom Providenceu održana prva kružna autoutrka, 1914. pariški taksisti prevezli 6000 vojnika na bojišnicu na Marni, 1979. Chrysler proglasio bankrot i od američkog Kongresa zatražio jamstvo zajma, 1936. rođen Brian Hart, britanski konstruktor motora za Formulu 1

Prva automobilska utrka u povijesti, održana po principu vožnje u krug, u kojoj su sudionici više puta prolazili istim putem, organizirana je na današnji dan prije 123 godine. u Providenceu, najvećem gradu najmanje američke države Rhode Island. 

Prijavljeno je pet benzinskih i dva električna automobila, a početak je bio vrlo spor, te je nezadovoljna publika počela vikati na natjecatelje da nabave 'poštene konje'. No, kad su ulovili zamah, automobili su ubrzali...

Pobjedu je ostvario Anthony L. Riker, u elektromobilu vlastite proizvodnje. Na kraju trodnevnih natjecanja struja je uvjerljivo nadmašila benzin, Frank Duryea, na trećem mjestu, morao je priznati nadmoć oba električna automobila.

Početkom rujna 1914. njemačke su se trupe nalazile na rijeci Marni, na samo 50-ak kilometara od Pariza, napredujući prema francuskoj metropoli. 

Brzo prebacivanje trupa na bojišnicu tada je još bilo veliki logistički problem, no najrazvijenija automobilska nacija tadašnje Europe ingeniozno se okrenula korištenju novih, dotad nezamislivih tehnologija. 

Pariški taksisti u jednom su danu, prije točno 105 godina, na bojišnicu uspjeli prevesti oko 6000 vojnika, koji su ondje odbili njemački napad. Taj je događaj postao simbol ujedinjenosti Francuske u obrani od neprijatelja. 

Renault Type AG bio je najčešći model u taksi službi, te je upamćen kao 'Taxi de la Marne', no u stvarnosti je prijevoz vojnika obavljan vozilima raznih proizvođača, uključujući i tada rijetke autobuse. 

Sačuvan je samo jedan automobil za kojeg se sa sigurnošću može reći da je sudjelovao u toj epskoj operaciji, a može ga se razgledati u pariškom Musée des Invalides.

Korporacija Chrysler, jedan od američkih Big Three (+ General Motors i Ford) potkraj 1970-ih nalazila se na rubu propasti. 

Katastrofalni automobili kao što su bili Dodge Aspen i Plymouth Volare posve su srozali ugled korporacije, čemu će svjedočiti i beskonačni štosovi na račun Alovog starog Dodgea u popularnoj televizijskoj seriji Bračne vode.

U Europi su imali zastarjelu gamu i našli se gotovo u središtu najvećih skandala oko prohrđavanja. Ipak, upravo će jedan u Europi razvijen automobil, 

Simca Horizon, u američkoj inačici, kao Dodge Omni, u znatnoj mjeri pomoći izvlačenju iz krize. Za što će najveće zasluge ipak imati Lee Iacocca, netom postavljen na čelo tvrtke, nakon što je dobio otkaz u Fordu. 

Lee Iacocca, bivši predsjednik Forda, prije točno 40 godina, učinio je, do tog trenutka u američkom kapitalizmu posve nezamisliv, heretičan potez, zatraživši ni manje više no od američkog Kongresa da bude jamac kreditorima Chryslera. 

Premda je malo tko od političkih ili poslovnih analitičara vjerovao da će Kongres pristati, Iacocca ih je uspio uvjeriti da jamče za Chrysler. 

Bio je to, možda, i najznačajniji pojedinačni događaj u transformaciji ne samo američkog društva, nego i svjetskog poretka prema današnjem neoliberalnom kapitalizmu. 

Iacoccino se kockanje u potpunosti isplatilo, riješili su se europske podružnice, izbačen je niz novih, uspješnih modela, dugovi otplaćeni i poslovanje vraćeno u pozitivu.

Još je jedan važan događaj u branši bio na današnji dan. Brian Hart, poznati britanski konstruktor motora za Formulu 1, danas bi slavio 83. rođendan. U mladosti bio je prilično uspješan vozač utrka, koji je dospio čak i do Formule 1, nastupivši na VN Njemačke 1967. i nekoliko neprvenstvenih utrka. 

Inženjer po struci, isprva je radio za aero tvrtku de Havilland, a potom i za sve uspješnijeg proizvođača motora Cosworth, da bi se 1969. osamostalio i osnovao vlastitu tvrtku Brian Hart Ltd. isprva su se specijalizirali za doradu i tuning Fordovih motora. 

Glasoviti motori FVA i BDA u Hartovim su preradama bili iznimno uspješni u utrkama, a uspjesi u Formuli 2 naveli su Harta na razvoj vlastitog motora za istu kategoriju. 

Kad se u financiranje uključila momčad Toleman stigli su i najbolji rezultati, dvostruka kruna u Europskom prvenstvu Formule 2 1980. Sljedeće su godine Toleman i Hart zajedno ušli u Formulu 1, koja će se ipak pokazati kao mnogo tvrđi zalogaj.

Pet godina zajedničkih nastupa donijeli su samo jednu, ali nezaboravnu priliku za pobjedu, drugo mjesto Ayrtona Senne u čuvenoj kišnoj utrci u Monaku 1984. godine, te jedan pole position za Tea Fabija godinu potom. 

Hart je tih godina izašao na glas kao majstor koji s vrlo tanašnim budžetom radi motore skoro jednako dobre kao veliki i bogati proizvođači poput Porschea, Renaulta ili Honde. 

Završetkom turbo-ere opet se posvećuje starom poslu, priređivanju i tuniranju Fordovih, odnosno Cosworthovih motora i tek se 1993. ponovo okušava motorom vlastite konstrukcije. 

Rubens Barrichello u Jordanu donosi drugi pole 1994., no kasnije su motori kod slabih Footworka i Minardija, a nakon što Tom Walkinshaw kupuje tvrtku Hart razvija i Arrowsov V10 motor te se potom povlači. Njegovi su motori sudjelovali u čak 157 utrka, što je fantastičan rezultat za tako malu manufakturu. 

Preminuo je 2014.