9.11.2018. Autor: Dino Milić-Jakovlić

9. studenog, važan dan u automobilskoj povjesti, evo i zašto:

1929. - Braća Graham u Vatikanu poklonila automobil papi Piju XI, 1956. - proizveden dvomilijunti Opel, model Kapitän, 1960. - Robert McNamara postao predsjednik Forda, 1991. - preminuo poznati francuski šansonijer i filmski glumac Yves Montand


Joseph, Robert i Ray Graham bili su vlasnici ugledne američke tvrtke Graham-Paige. Prvi motorizirani papa imao je još nekoliko protokolarnih automobila, Bianchi, Fiat, Isottu-Fraschini, Citroën i Mercedes-Benz, no Graham-Paige 837 iz 1929. do kraja pontifikata 1939. ostao mu je omiljen za putovanja izvan Vatikana. 

Karoseriju ove limuzine napravila je poznata američka radionica Le Baron, s presvlakama sjedala od smeđe i srebrne svile, dok su metalni dijelovi bili pozlaćeni. Elegantna crna limuzina s dugim rednim 8-cilindrašem pod haubom danas je izložena u muzeju u Vatikanu.

Počeci Opela datiraju još u 19. stoljeće, nerijetko su držali poziciju najprodavanijeg njemačkog brenda, pa ipak im je trebalo čak 57 godina da proizvedu dva milijuna automobila. 

To zapravo najbolje pokazuje kolika je bila razlika između Amerike i Europe, dva milijuna primjeraka je bila godišnja produkcija pojedinih američkih proizvođača još oko 1920! U Europi će automobili postati uistinu masovni tek od 1960-ih. 

Opel je za jubilarno vozilo, dakako, odabrao primjerak najprestižnijeg tadašnjeg modela, Kapitäna, limuzine u amerikaniziranom stilu čiji je 2.5-litarski redni šestak razvijao čak 75 KS. Iza Volkswagenove Bube i Opel Rekorda, to je bio treći najprodavaniji automobil u Njemačkoj tih godina.

Robert McNamara među najkontroverznijim je osobama američke politike dvadesetog stoljeća, mnogi ga smatraju direktno odgovornim za Vijetnamski rat, no prije ulaska u politiku ostavio je snažan pečat u automobilskoj industriji. 

Nakon rata je Henry Ford II angažirao skupinu bivših marinaca kako bi preokrenuli loše financijske rezultate tvrtke, u čemu su i uspjeli, vrativši Ford na sam vrh američke automobilske industrije. 

McNamara je ispočetka bio zadužen za planiranje i financijske analize, a tijekom napredovanja kroz hijerarhiju korporacije pogurao je značajne projekte poput Ford Falcona ili glasovitog Lincoln Continentala iz 1961. 

Kad je na današnji datum 1960. postavljen za predsjednika Forda, bio je to povijesni trenutak, porodica osnivača po prvi je puta prepustila rukovodeće mjesto nekome sa strane. 

Svima se činilo kako je odabir mladog McNamare (rođen je 1916.) osigurao dugoročnu stabilnost tvrtke, no on će se spletom okolnosti na tom položaju zadržati samo pet tjedana.


Novoizabrani američki predsjednik John F. Kennedy po dolasku na vlast tražio je najbliže suradnike, i upravo su mu McNamaru preporučili kao inteligentnu, vrijednu i sposobnu osobu koja bi mogla obnašati dužnost sekretara obrane. 

McNamara će ondje preživjeti i Kennedyjev mandat i onaj Lyndona Johnsona, sve do 1968., postavši tako najdugovječniji sekretar obrane u povijesti SAD. 

No taj mu je položaj donio i ozloglašenost, jer upravo njega mnogi smatraju inicijatorom i glavnim planerom američke intervencije u Vijetnamu, rata koji je zauvijek promijenio odnos javnosti protiv ratova. 

Ono što je sigurno jest da je u velikoj mjeri promijenio ustroj američke vojske, baš kao što će kasnije promijeniti i Svjetsku banku, kojom će predsjedati od 1968. pa sve do umirovljenja 1981.

Preminuo je u Washingtonu 2009. Možemo ga smatrati politički najutjecajnijom osobom ikada proizašlom iz svijeta automobilske industrije.

Na ne baš malom broju individualnih lista najdražih vozača u povijesti naći će se ime francuskog vozača Jean-Pierre Sartija. Ako vas zbunjuje, u pravu ste, nećete ga naći u statističkim godišnjacima, riječ je o izmišljenom liku iz kultnog filma Johna Frankenheimera 'Grand Prix' iz 1966. 

Vozač Ferrarija, ostarjeli dvostruki svjetski prvak, najzanimljiviji je i najdublji među likovima u filmu, što mu je donijelo iznenađujuće velik broj obožavatelja. 

Maestralno ga je odglumio Yves Montand, čovjek koji bi nedvojbeno bio upamćen kao jedan od ponajboljih francuskih glumaca sredine dvadesetog stoljeća da nije bio još veći i značajniji šansonijer. 

Zanimljivo je kako je Montand zapravo Talijan, a ne Francuz, a pravo mu je ime bilo Ivo Livi, a u drugu se domovinu obitelj preselila nakon dolaska fašista na vlast. Jedna od njegovih najpoznatijih šansona je 'La bicyclette', no u filmografiji su mu neka od najznačajnijih ostvarenja vezana za automobile i vožnju.

Premda postoje izvori koji tvrde kako Montand nije volio vožnju i automobile, poznato je da je uz Jamesa Garnera upravo on odradio najveći dio trkaćih scena među glumcima 'Grand Prixa'. U Monaku se čak i razbio, izbjegavajući automobil iz suprotnog smjera, kada su ga greškom pustili na stazu u bolidu, misleći da je zatvorena za promet. 

Rezervoar s gorivom se probušio i Montand je bio sav zaliven gorivom, no srećom nije došlo do vatre. A tada je šokirani glumac iz džepa izvukao cigarete i upaljač... Jedva su ga zaustavili. I na omotu glazbe iz 'Volite li Brahmsa' pojavljuje se sa cigaretom i automobilom, u tom slučaju Facel Vegom, koju vozi u filmu.

Najfascinantnija je njegova vozačka uloga ipak ona u 'Nadnici za strah' Henri-Georgesa Clouzota. U ovom filmu, koji se redovno pojavljuje na ljestvicama najboljih ikada snimljenih, a proglašen je i najnapetijim ostvarenjem u povijesti filma, 

Montand glumi vozača kamiona natovarenog nitroglicerinom, kojim prelazi preko neravnog, lošeg puta do zapaljenog naftnog izvora, uz stalnu opasnost od eksplozije.






Cindrić



Cindrić

Mazda kampanja



Vulkal gume