17.2.2011. Autor: Željko Marušić

Airbag: zračni jastuk spašava živote

Uveo ga je 1967. Chrysler, u Europi 1980. Mercedes-Benz S-klase, a 1993. Ford prvi standardizira dva prednja zračna jastuka

Airbag (zračni jastuk) uz sigurnosne pojaseve najvažniji je element pasivne sigurnosti automobila (ne sprječava nesreće, nego umanjuje njihove posljedice). Za taj se sustav koriste i kratice ACRS (Air Cushion Restraint System), SIR (Supplemental Inflatable Restraint) i SRS (Supplementary Restraint System). 

Prvi zračni jastuk za automobil konstruirao je 1952. američki inženjer John W. Hetrick te patentirao 1953. No, bio je nepouzdan i neučinkovit te je tek sredinom 1960-ih, nakon što je razvijen senzorski sustav 'ball-in-tube sensor for crash detection', Allen Bread napravio mehanizam koji omogućava pravilno aktiviranje u sudaru.


Zračni jastuci osiguravaju visoku razinu zaštite vozača i suvozača samo u kombinaciji sa sigurnosnim pojasevima

Prve zračne jastuke počeo je 1967. ugrađivati Chrysler, u sklopu dodatne opreme. Ford je eksperimentalni automobil sa zračnim jastukom predstavio 1971., a General Motors 1973. GM je 1974. uveo sustav ACRS, kojim je po prvi put predviđana ugradnja bočnog i zračnog jastuka za zaštiu koljena. 

Prvi europski model sa serijskim zračnim jastukom bio je Mercedes-Benz S-klase (W126) iz 1980., a prvi suvozačev zračni jastuk, u rujnu 1987., predstavljen je također u Mercedes-Benzu S-klase. Zanimljivo, serijsku ugradnju dva prednja zračna jastuka (vozačevog i suvozačevog) uveo je Ford 1983. u modelu Mondeo, a Mercedes-Benz ga je standardizirao od 1994.

Prve bočne zračne jastuke (zavjese) krajem 1997. uveo je Mercedes-Benz S.klase (W220).


Generator plina oslobađa dušik, kojim se puni specijalna vreća obujma 67 litara, ispred vozača, odnosno 80 ispred suvozača

Mehanizam zračnog jastuka sastoji se od vreće izrađene od višeslojnog kompozitnog platna na bazi poliamida, generatora plina, kontaktne ploče s inicirajućom kapsulom i elektroničke kontrolne jedinice sa senzorskim sustavom.

Nekoliko milisekundi nakon sudara, na temelju signala senzora dinamičkog udara, upravljački modul aktivira inicijalnu kapsulu s osam grama plastičnog eksploziva. Eksplozija pali specijalnu smjesu u generatoru plina, čijim se izgaranjem oslobađa dušik, koji puni zračni jastuk. 

Nakon što se napuše i amortizira udarac vozača, zračni jastuk se prazni, a cijeli ciklus traje 150 milisekundi. Senzorski sustav je tako podešen da reagira na sudar do određene brzine, odnosno određene deformacije karoserije automobila. 

Zbog rizika da se nekontrolirano otvore u vožnji i izazovu nesreću, niti jedan sustav u automobilu nije toliko temeljito ispitivan kao sustav zračnih jastuka.