Zanimljivo je kako su različite priče o nastupu europskih proizvođača automobila na najvećem i najprofitabilnijem svjetskom tržištu, onom SAD-a…
Dok su njemački, švedski i dijelom britanski proizvođači izgradili status i još se i danas nadmeću s dalekoistočnom i domaćom konkurencijom za naklonost američkih kupaca, talijanski (osim najekskluzivnijih) i pogotovo francuski imali su mnogo manje sreće. Renault je čak i posjedovao American Motors i Jeep, pa se povukao, a modeli koje su prodavali s one strane oceana uglavnom (pogotovo Dauphine) uživaju ugled usporediv s Yugom. Fiat se tek nedavno vratio na to tržište, gdje su nekada i Lancia i Alfa Romeo bili prilično popularni. Citroën nikada nije uspio postati familijarno ime u SAD, premda bi se dalo očekivati da će njihovi hidrauličari biti zanimljivi Amerikancima, tradicionalnim ljubiteljima mekanijih ovjesa. Peugeot je bio mnogo zastupljeniji na američkom tržištu, no ipak je 1991. najavio povlačenje 6. kolovoza, nakon pune 33 godine prisutnosti. Niti tri pobjede na Indy 500 (dobro, činjenica da je zadnja od njih ostvarena još 1919. možda je pomalo otupila oštricu sjećanja prosječnog američkog kupca), ni legendarna, filmom ovjenčana i zauvijek upamćena pobjeda Arija Vatanena na Pike’s Peaku 1988. nisu nagovorili Amerikance da kupuju model 405. Njegovi su prethodnici, modeli 504 i 505, vrlo pristojno prodavani u Americi, no 405, koji je gotovo svugdje u svijetu bio veliki prodajni hit, nije nimalo pogađao žicu američkih kupaca, prodaja se srozala na samo nekoliko tisuća primjeraka godišnje, što nije opravdavalo troškove ostanka u Americi. Nema čak ni glasina o povratku Peugeota na ovo veliko tržište.

Autor