14.7.2018. Autor: Dino Milić-Jakovlić

Dogodilo se na današnji dan - 14. 7.

2012. - u 85. godini preminuo Giannino Marzotto, dvostruki pobjednik Mille Miglia, po tome je nadmašio slavnog Fangia, a bio je, zamislite, vozač - amater


Zvuči kao razmjerno tipična priča o bogatom nasljedniku. Poslali su ga u dobre škole, s 22 je godine (rođen je 13. 4. 1928.) diplomirao pravo, pa se zaposlio u očevoj tekstilnoj tvornici i tri godine kasnije je i preuzeo. Usput je odvezao dvadesetak automobilskih utrka, nekoliko puta i pobijedivši, no nakon preuzimanja tvrtke više nije mogao naći vremena za utrkivanje, pa je prestao s tim hobijem i posvetio se poslu. Ništa čega bismo se uopće trebali sjećati šezdesetak godina kasnije, osim ako ime gospodina o kojem pričamo nije Giannino Marzotto, dakako. 

Jer tada ne govorimo o pobjedama na brdskim utrkama Vermicino - Rocca di Papa (doduše, pobijedio je i ondje 1949., ispred 'kralja planina' Giovannija Bracca...), nego o dvije pobjede na Mille Miglia. Dvije. Znate, najveći vozači na svijetu dolazili su na tu utrku i nisu uspijevali pobijediti niti jednom. Uzmite, recimo, Fangia, ne može se reći da nije bio blizu: 1950. je završio treći, a 1953. čak i drugi. No pobijedio nije nikada. 

A upravo je u tim utrkama ispred njega, na prvom mjestu, završio mladi industrijalac, vozač-amater, koji je tekstilni posao svoje porodice promovirao tako što se utrkivao u elegantnom odijelu s dvostrukim kopčanjem. Grof (ah, da, taj detaljčić smo zaboravili ranije spomenuti) Giannino Marzotto bio je čistokrvni amater, sam je kupio Ferrari 195S s kojim se utrkivao. Nakon što je otkrio kako ne razvija deklariranu snagu izvršio je reklamaciju u tvornici, gdje su mu skrušeno priznali kako su namjerno prigušili motor, plašeći se kako je mladić preneiskusan. 

No nakon pobjede Enzo je okrenuo ploču i pojasnio grofu kako su mu u tajnosti zauzvrat ugradili snažniji motor, bez njegovog znanja, te kako bi zbog toga bilo lijepo da prepusti Ferrariju pola novčane nagrade! To se pretvorilo u odnos, ako ne baš ljubavi i mržnje, a ono bar uzajamnog poštovanja i nepovjerenja. Kasnije će Enzo u autobiografiji ustvrditi da je Marzotto mogao biti sjajan profesionalan vozač utrka, pa možda čak i prvak.


Marzotto će do kraja karijere voziti samo Ferrarije, ali pokušat će do pobjede stići vlastitom interpretacijom aerodinamičkog oblika - taj model, nazvan L'Uovo (jaje), zacijelo nije među najljepšim Ferrarijima onog doba, a nije donio ni pobjede, banalni kvarovi ispriječili bi se na putu. Tako da će drugu pobjedu Giannino ostvariti u mnogo konvencionalnijem otvorenom modelu 340MM. Koji je stajao napušten u tvornici nakon što je Villoresi s njim odvezao Giro di Sicilia, iako su mu potkraj utrke otkazale kočnice. 

Automobil je isporučen Marzottu nekoliko sati prije utrke, navodno popravljen, ali sa zapečenim poklopcem motora, kojeg se nije dalo otvoriti. Kada je kod Siene shvatio da ima šanse za pobjedu, Marzotto je natjerao mehaničare da probuše rupu na poklopcu motora i obave zamjenu ulja, što nisu mogli prije utrke! Posao je ostavljao sve manje vremena za utrke, tako da je nastup na Le Mansu iste godine bio zadnji trkaći pokušaj Marzotta. 

Peto će mjesto do kraja života smatrati neuspjehom i predbacivati Ferrariju što se nije odlučio ugraditi disk kočnice, koje su Jaguarima dale odlučujuću prednost. Zanimljivo je napomenuti kako su i braća Vittorio, Umberto i Paolo bili odlični vozači utrka, koji su pobjeđivali i osvajali naslove... A i bili sjajne mušterije Enzu Ferrariju, koji se tek probijao u svijetu proizvodnje automobila i svaki novi kupac dobro bi mu došao. Nakon što je petnaestak godina aktivno vodio poslovanje, 

Giannino je preuzeo formalniju funkciju predsjednika tvrtke, nakon čega se u mnogo većoj mjeri posvetio hobijima i društvenom životu. Bio je rado viđen gost na mnogim skupovima ferrarista i Mille Miglia retrospektivama. Povodom smrti,  Ferrari se oglasio i službenim priopćenjem - nimalo loše za amatera koji je odvezao samo dvadesetak utrka, prije šezdesetak godina.









Vulkal gume