28.7.2011. Autor: Dino Milić-Jakovlić

Fiat 125 (1967. - 1972.): potpuno pogrešno percipirani rival sportskih limuzina

Prolaznici će ga zamijeniti s Pezejcem ili Ladom, što mu je nepovratno i nezasluženo uništilo kredibilitet kao oldtimeru...

Iako pravi znalci već dugo upozoravaju na nepravednu podcijenjenost ovog talijanskog klasika, malo tko se uistinu odlučuje i nešto konkretno poduzeti po pitanju spašavanja rijetkih preostalih primjeraka. 

Image je u današnjem svijetu sve, a uistinu nije lako promatraču sa strane objasniti kako poznati kockasti oblik ne skriva iza sebe neki istočnoeuropski poluproizvod, nego jednu od najzanimljivijih i najsportskijih europskih limuzina više srednje klase s kraja 1960-ih, pravog konkurenta, ako ne baš BMW-u 1600 (1970. nakon dolaska 1802 preimenovan u 1602) i Alfa Romeo Giuliji, a ono bar automobilima poput Renaulta 16 TS ili Ford Cortine 1600E. 

Napominjemo ovdje, dakako, da ne smatramo da je Polski Fiat (prvi 125 PZ, s licencnim Fiatovim motorom 1300, kojeg je proizvodio DMB-21. maj Beograd, bio je znatno bolji od kasnijeg 125p 1500 iz Poljske) i Lada uistinu poluproizvodi, to su bili automobili namijenjeni nekim drugim tržištima, prometnim uvjetima i platežnim sposobnostima i uglavnom su, iako uz nerijetko hektičnu završnu kontrolu kvalitete, posve zadovoljavajuće radili to čemu su bili namijenjeni. 

No činjenica je da je njihovo postojanje, ma koliko pomoglo Fiatu u učvršćivanju pozicija na tržištima koja su mahom bila zatvorena za druge zapadne proizvođače, ujedno i značajno naškodilo povijesnoj valorizaciji talijanskih modela na čijoj su osnovi nastala istočnoeuropska polubraća. Čak su i rijetke karoserijske inačice malih talijanskih tvrtki, poput coupea Samantha radionice Vignale, danas cjenovno vrlo pristupačne, iako jako rijetke i u Italiji i na drugim tržištima, a kod nas posve nepoznate.


Na prvi su pogled razlike jedino po prednjim svjetlima - original je imao četiri kvadratna fara, a manje cijenjene istočnoeuropske izvedenice četiri okrugla

Korijeni Fiata 125 bili su u za broj manjem modelu 124, koji je od ranijih modela torinske tvrtke naslijedio samo mjenjač, dok je većem rođaku podario čitav središnji dio karoserije, putničku kabinu, u ovom slučaju obloženu tepisima i ukrašenu lažnim drvom na instrumentnoj tabli, dajući dodatan dojam profinjenosti i elegancije, zahtijevan od te klase. 

Ključni element bio je ipak motor, preuzet iz sportske coupe inačice modela 124, povećan na 1608 ccm i ojačan na 90 KS. Ugradnja naprednog motora s dva bregasta vratila u glavi pokretana zupčastim remenom, u porodični automobil 1967. bila je ravna senzaciji.

A kad je godinu potom 125 Special dobio petu brzinu u mjenjaču i motor od 100 KS (deset više od osnovnog modela), dobiven je vrlo ozbiljan automobil sposoban za udovoljavanje zahtjeva i profinjenijih, sportskijih vozača. Tome je pomogla i za ono doba odlična upravljivost, kao i disk kočnice na sva četiri kotača. Mjenjači su, kako četverobrzinski tako i peterobrzinski, bili vrlo precizni, a udobnost vožnje vrlo visoka. 


U konačnici, Fiat 125 bio je diskretan odabir za one koji su željeli prostran i udoban automobil sa sportskim štihom, koji je po potrebi omogućavao agresivniju vožnju, ili se pretvarao u klasičnu porodičnu limuzinu s velikim prtljažnikom. Stabilnost mu, nažalost nije bila vrlina.


Proizvodnja autohtonog Fiata 125 u Italiji je prestala još 1973., no u nekim drugim zemljama, poput Argentine i Egipta, trajala je još puno desetljeće

Danas ljubitelji talijanskih automobila imaju vrlo visoko mišljenje o Fiatu 125, a i onodobna ga je publika dobro prihvaćala, pa ih je do 1973. proizvedeno nešto više od šesto tisuća primjeraka. 

Nažalost, antikorozivna zaštita na Fiatima iz tog razdoblja nije bila među jačim stranama, 125 već pripada u modele u koje je ugrađivan ruski čelik nezadovoljavajuće kvalitete, pa ih je danas vrlo malo preživjelo, a oni koji i jesu nerijetko su vrlo truli ili pokrpani zamjenskim istočnim dijelovima. 

Mnogi ipak smatraju da je 125 Special jedan od prikrivenih dragulja među jeftinim oldtimerima, automobil koji ima za ponuditi gotovo koliko i mnogo razvikanije sportske limuzine, koje odavno više nije moguće dobiti za tisuću-dvije eura poput ovog zanimljivog Fiata. 

Čiji je glavni neprijatelj osim hrđe tek image, zahvaljujući tome što je osnovni oblik karoserije, u sprezi s desetljeće starijom mehanikom serije 1300/1500 uz pomoć Zastavinih kragujevačkih razvojnih stručnjaka za poljsku tvornicu FSO razvijen u model 125p, koji je patio od niza na zapadnom tržištu neprihvatljivih mana, a ni kod nas nije zapamćen osobito dobro. 

Možda, usprkos svim sličnostima, da Poljaci nisu zadržali čak i istu brojčanu oznaku modela, Fiat 125 ne bi danas bio toliko zapostavljen klasik.