22.2.2019. Autor: Dino Milić-Jakovlić i Željko Marušić

Na današnji dan, 22. veljače 1949., rođen Niki Lauda, trostruki svjetski prvak Formule 1

Sretan 70. rođendan! Austrijski vozač, jedan od najvećih u povijesti, šampion 1975., 1977. i 1984., titulu 1976. gubi stravičnom nesrećom u Nürburgringu, u kojoj je umalo izgorio, a veliki je peh imao i u biznisu, kad se 1991., zbog tehničke greške, ruši Boeing 767 njegove uspješne tvrtke Lauda Air i pogibaju 223 osobe

Premda su mu roditelji bili žestoko protiv vožnje utrka, već s 19 godina Lauda nabavlja Mini Cooper S i počinje nastupati u austrijskom prvenstvu. U ubrzanom nizu slijede Porsche 911 S, Porscheovi i Chevronovi prototipovi, formule VW i F3, no tek na brdskim utrkama pokazuje naznake velikog talenta. 

Usprkos mladosti, uspijeva posuditi veliki novac, založivši policu životnog osiguranja te kupiti mjesto u Marchovoj momčadi Formule 2 1972, a naredne godine vozi za njih i u Formuli 1. Sve su oči uprte u timskog kolegu Ronnieja Petersona, a mladi je Austrijanac promatran kao tek još jedan ne baš talentirani vozač koji plaća svoje mjesto. 

Zadužen preko grla ipak uspijeva iskamčiti još jedan bankovni zajam i skrasiti se u momčadi BRM-a 1973. Momčad je grozna, u silaznoj putanji, no Lauda te sezone počinje pokazivati brzinu i konstantnost, a peto mjesto u Zolderu donosi mu i prve bodove, dok vožnje za BMW u prvenstvu turističkih automobila koliko-toliko otplaćuju kredite. 

A tada stiže neočekivana ponuda iz Maranella: Ferrari je već potpisao ugovor za 1974. s Laudinim momčadskim kolegom Clayom Regazzonijem, a Švicarac je preporučio Laudu Enzu. Svi su očekivali da će već renomirani Regazzoni preuzeti lidersku ulogu, ali mladi Bečlija je neočekivano iskočio u prvi plan. 

Pobjede u Španjolskoj i Nizozemskoj, nekoliko drugih mjesta i odustajanja iz vodstva učinili su da Lauda izgleda kao najbrži vozač na stazi 1974., premda se za naslov borio, i izgubio ga od Fittipaldija, njegov iskusniji momčadski kolega. 

Sljedeća se sezona zato, usprkos katastrofalnom startu (ne bolji od petog mjesta u prve četiri utrke) pokazala Laudinom te 1955., uz pet pobjeda, u velikom stilu osvojio je titulu prvaka. 

Toliko ih ostvaruje i godinu potom, ostvarujući veliku prednost u prvenstvu i nagoviještajući da će lakoćom obraniti titulu. Sve do velikog incidenta 1. kolovoza 1976., na VN Njemačke, na Nürburgringu, kad u drugom krugu izlijeće, vjerojatno zbog puknuća ovjesa, te se od ograde odbija na stazu pred Shadow-Ford Bretta Lungera. Bolid se pretvara u buktinju, a Lauda ostaje zaglavljen u njemu. 


Arturo Merzario i Guy Edwards pomažu Lungeru izvući svjetskog prvaka iz zapaljenog bolida, no dotada su već teške opekline zahvatile veći dio Laudine glave, a udisanje otrovnih plinova oštetilo dišne puteve i zatrovalo krv. Ubrzo je pao u komu, a njegovo se stanje u bolnici činilo tako beznadnim da mu je čak i svećenik dao posljednju pomast.

Šest tjedana kasnije, Niki Lauda pojavio se na startu utrke u Monzi. Ne kao čudom preživjeli rekonvalescent-promatrač, Lauda je sjedio u kokpitu i odvezao tu utrku. Dapače, završio ju je kao četvrti, a uz malo više sreće mogao je i pobijediti. Opekline su i dalje bile gotovo posve nezaliječene, a zbog spaljenih očnih kapaka uopće nije mogao treptati. 

Čak i danas, 43 godine nakon nesreće, opekline su snažno vidljive i Lauda se gotovo nikada u javnosti ne pojavljuje bez kape. Bogatstvu usprkos, nikada nije napravio neki estetski zahvat - jedine operacije kojima se podvrgao bile su one koje su pomogle vraćanju funkcionalnosti kapaka. 

Sezonu je završio drugi, odbivši voziti po katastrofalnim uvjetima u zadnjoj utrci, a već 1977. osvaja drugi naslov. Kasnije je neko vrijeme vozio za Brabham, pa se povukao i osnovao vlastitu zrakoplovnu kompaniju Lauda Air (i kasnije niskobudžetnu Niki), no 1982. vratio se utrkama, u momčad McLarena, s kojom je 1984. osvojio i treći naslov svjetskog prvaka Formule 1. 

U 171 utrci s prve je pozicije startao 24 puta, pobijedio u 25 puta (prvi put 1971. na VN Austrije, a posljednji 1985. na VN Nizozemske), 54 puta penjao se na podij i 24 puta vozio najbrži krug. Nakon drugog, konačnog povlačenja bavio se i avijacijom. 


Osnovao je 1979. vrlo uspješnu tvrtku Lauda Air, ali je 26. svibnja 1991. imao veliki peh. Na letu Bangkok - Beč, zbog tehničke greške tek godinu i pol starog Boeinga 767-300ER (u završnoj fazi uspinjanja, na lijevom motoru, pri punoj snazi, uključio se povratni potisak), došlo je do katastrofe u kojoj su poginule 223 osobe. 

Premda je Lauda Air amnestiran bilo kakve okolnosti (u istragu se aktivno uključio i sam Lauda), to je tvrtku jako uzdrmalo, godinama je potom poslovala na rubu rentabilnosti i s gubitkom te je konačno 2013. kupuje Austrian Airlines. 

Lauda je u više navrata govorio kako će ga ta tragedija progoniti do kraja života. Utjehu i smisao nalazi ponovnim povratkom utrkama, što kao TV komentator, što kao savjetnik ili vođa momčadi, u ekipama Ferrari, Jaguar i Mercedes-Benz. 

Donedavno je aktivno, često vrlo kritički i oštro, komentirao sve vezano za Formulu 1, bez 'dlake na jeziku' i time definitivno postao jedna od najosebujnijih osoba u povijesti autoutrka.

Stravična nesreća 1976., u kojoj je umalo izgorio, ostavila je dubok trag na njegovom zdravlju. Teške opekline poremetile su mu rad bubrega, te su mu 1997. i 2005. transplantirani bubrezi, a početkom kolovoza 2018. i pluća. 

Nakon posljednje transplantacije bio je neko vrijeme kritično, ali se ipak oporavio te danas slavi 70. rođendan. Sretno veliki majstore!






Mazda


Gulf

Tembo