24.12.2011. Autor:

OPEL ASCONA: 70-IH UGLEDNA LIMUZINA, DANAS GOTOVO ZABORAVLJENA

Zamišljena kao nasljednica Kadetta, a umjesto toga uspješno popunila rupu između njega i Rekorda

U današnje vrijeme visoke specijaliziranosti i minijaturnih tržišnih niša, teško je razumjeti nekadašnji automobilski svijet, u kojem je bilo normalno da tvrtke imaju velike praznine među modelima. Ekstremni primjeri poput Citroëna ili BMW-a prvi padaju na pamet, no slična situacija bila je nerijetka pojava i kod drugih. Krajem 60-ih Opel je pokušavao Volkswagenu ukrasti kupce Kadettom, istovremeno napadajući one imućnije Rekordom. Ideja rukovodstva tvrtke bila je povećati Kadett sljedeće generacije, no u zadnji trenutak, kada je nasljednik već bio gotovo spreman, u Opelu su doznali da najveći konkurent, Ford, planira novu limuzinu srednje klase, Taunus, pozicioniranu iznad još svježeg Escorta.

Opel se stoga ipak odlučio razviti manji automobil, koji će postati poznat kao Kadett C, a nesuđenog nasljednika svog najbolje prodavanog modela prodavati kao posve zaseban automobil. Novi je model predstavljen 28. listopada 1970. pod imenom Ascona, preuzetim od malog švicarskog ljetovališta na obali Lago Maggiorea. Pomalo naprečac odabrano, ime je već bilo zaštićeno, jer su neke posebne verzije ranijih modela za švicarsko tržište znale nositi tu oznaku. Jednostavno i zvučno, imalo je tu prednost da nije uzeto po nekom općepoznatom lokalitetu.

Pa danas, iako se pitamo bi li model bio jednako uspješan da su ga nazvali, primjerice, Živogošće ili Barbariga, vjerujemo da mnogo više ljudi (u Europi, na drugim kontinentima, kao i u Velikoj Britaniji, ovaj je auto prodavan pod nizom drugih imena) povezuje naziv Ascona s Opelom nego s gradićem po kojem je dobio ime.


Jedina karavanska inačice Ascone bio je Voyage, u ponudi samo u prvoj generaciji, i to u danas napuštenom formatu karavana s troja vrata.

Ascona je predstavljena nepuna dva mjeseca nakon coupe modela na istoj platformi, Mante, i nekako je sve vrijeme ostala u njenoj medijskoj sjeni, iako je bila iznimno popularan automobil, za svoje vrijeme vrlo kvalitetne, iako konzervativne konstrukcije. Na Kadettovoj platformi pokretala se Rekordovom mehanikom: benzincima 1.6 sa 68 KS, 1.6 S sa 80 KS i 1.9 SR sa 90 KS (prva dva su izvedena iz Rekordovog 1.7). Potom je, u vrijeme naftne krize, predstavljen osnovni model 1.2, s Kadettovim motorom od 60 KS. Prodana je u višemilijunskoj nakladi i predstavlja velik tržišni uspjeh za Opel, no nekako se tvrtka iz Rüsselsheima uvijek pomalo maćehinski odnosila prema ovom slučajno nastalom modelu.

Pogledajmo samo odabir varijanti karoserije: u prvoj generaciji, rađenoj do 1975., mogli ste birati između limuzina s dvoja i četvera vrata, kao i karavana Voyage, ali samo u trovratnoj verziji. U seriji B, rađenoj od 1975. do 1981. ponuđene su samo dvije limuzinske inačice, a u trećoj, zadnjoj generaciji, od 1981. do 1988. (kada je zamijenjena Vectrom) pridodana im je i kombilimuzinska varijanta s pet vrata. Usporedimo li to s mnogobrojnim inačicama direktnog konkurenta, Taunusa/Sierre, jasno je da je Opelov odabir bio iznimno samozatajan i da su se, posebice po pitanju nemanja karavana, odrekli lijepog dijela tržišnog kolača iz nikada razjašnjenih razloga.

Srećom, Ascona je i u limitiranom broju izvedenica tržišno bila iznimno uspješna, zahvaljujući (barem u prve dvije serije) skladnom, pomalo amerikaniziranom dizajnu, relativno povoljnoj cijeni i onoj klasičnoj kvaliteti izrade, koja je Opel dovela na dobar glas, samo da bi ga u osamdesetima i posebice devedesetima uspjeli gotovo uništiti brzohrđajućim Vectrama i Astrama. Ascone iz najbolje prodavane druge serije sve su donedavno bile vrlo česta pojava na našim cestama, a dosta je bilo i kasnijih primjeraka koje je 'sastavljala' IDA iz Kikinde, no danas su ovi automobili gotovo iščezli i rijedak su prizor, a nemaju baš ni široku bazu poklonika.


Ascona B bila je vrlo uspješan rally stroj, a inačica 400, napravljena za legendarnu grupu B, okitila se i naslovom svjetskog prvaka 1982.

Nemali je broj Ascona prve dvije serije u nekom trenutku poslužio kao donator dijelova popularnijoj Manti, što se događa i danas. Zanimljivo je u tom kontekstu spomenuti da je zapravo Pepeljuga bila mnogo uspješnija u sportu, već su modeli serije A bili vrlo uspješni rally automobili ranih sedamdesetih, a u 448 primjeraka proizveden model grupe B, pod oznakom 400, donio je 1982. Walteru Röhrlu i naslov prvaka svijeta u tom sportu (u konkurenciji 'nešto' legendarnije Lancie 037), zadnji za automobil sa stražnjim pogonom. No čak i tada je Opel preferirao Mantu, pa je brže-bolje predstavio gotovo identičan, no mnogo manje uspješan automobil na istoj mehaničkoj osnovi, s karoserijom koja je evocirala Mantu.

Doduše, u tom je trenutku već izašla Ascona C, pa je uistinu imalo više smisla reklamirati coupe, koji je ostao u proizvodnji. Čak i danas, usprkos povijesti, Manta 400 duplo je skuplja od Ascone 400, koja se, uz rijetku Keinathovu kabriolet izvedbu serije C, može smatrati jedinom kolekcionarski zanimljivom Asconom. Nadajmo se da će se to ipak promijeniti, jer su prve dvije Ascone vrlo dobri vozački automobili sa stražnjim pogonom (treću preporučujemo samo zaljubljenicima u geometrijski stil osamdesetih i užasne plastične dodatke), a posebice model B ima i skladan dizajn, koji je ugodnije ostario od većine onodobnih konkurenata.

Motorizacija je bila u skladu s uobičajenom za ono vrijeme, od 60 do 115 KS (cestovna 400 imala je 144, a trkaća i do 340 KS), a od kraja sedamdesetih u ponudi su bili i dizelski motori. Naš odabir bila bi Ascona B u nekoj od romantično imenovanih onodobnih pastelnih boja poput 'grah žućkasto-zelene'. Dakako, ipak i mi preferiramo Mantu, ali i Ascona je zaslužila prisjećanje!

Dino Milić-Jakovlić

Pročitajte i članak:
OPEL MANTA I ASCONA ‘A’ NAVRŠILE SU 40 GODINA





Mazda


Gulf

Tembo