24.1.2018. Autor: Dino Milić Jakovlić

Vremeplov: Alfa Romeo 33 Stradale (1967. - 1969.)

Najljepši automobil na svijetu, kojeg je malo tko imao priliku vidjeti

Alfa Romeo Tipo 33 bila je napredan trkaći automobil lake aluminijske osnove s magnezijskim detaljima i visokoturažnim dvolitrenim V8 motorom, predstavljen 1967. U studenom te godine stigao je i beskompromisni cestovni model, koji je zadržao 95% tih karakteristika. Neki smatraju da je Alfa Romeo planirao ponuditi dvije verzije Stradalea, posve cestovnu i polutrkaću, a najmanje je jedan model izrađen po punoj trkaćoj specifikaciji.

Ipak, teško je govoriti o dva tipa Stradalea, kada je u stvarnosti svaki od proizvedenih primjeraka u detaljima različit od svih ostalih. Inicijalno je planirana serija od pedesetak primjeraka, no nakon predstavljanja modela potkraj 1967. nije bilo kupaca, pa je automobil povučen iz prodaje (više-manje teoretske) već u ožujku 1969. Nedostatak narudžbi ne treba čuditi jer je s tadašnjih 17.000 dolara cijene 33 Stradale bio urnebesno skup, a nije bio niti osobito upotrebljiv na cesti.

Iznimno nisko leži te mu i najmanje neravnine predstavljaju problem, premda je na ravnom asfaltu fascinantno stabilan, i pri velikim brzinama, i u zavojima. Dimenzije automobila su 3970x1710x991 mm, uz međuosni razmak od 2350 mm, a masa samo oko 700 kg. Dvolitreni V8 motor se, bez crvenog polja na okretomjeru, vrtio do magičnih 10.000 okretaja u minuti, a najveći moment razvijao na 9.500! Ovaj je trkaći motor inicijalno razvijao oko 230 KS, no smatra se da je većina proizvedenih Stradalea već serijski imala više snage, sve do 260 KS.

Colottijev šesterobrzinski mjenjač s prijenosnim odnosom od 9:41 još više doprinosi trkaćem karakteru automobila te mu omogućuje ubrzanje do stotke za otprilike šest sekundi i najveću brzinu koja, ovisno kome vjerujete, iznosi između 260 i 300 km/h. Auto danas ima gotovo mitski status, ponajprije zbog iznimne ljepote. Često je proglašavaju najljepšim automobilom ikada. Postoji nekoliko nejasnoća oko brojeva šasije, no vjerojatno je proizvedeno samo 18 primjeraka, od čega najviše 13 'serijskog' modela. No kasnije je nastalo nekoliko replika, a nisu sve uvijek predstavljane i prodavane kao takve.

Zapravo, o prodajama rabljenih zna se i manje nego o onima novih, vršene su daleko od očiju javnosti te se samo pretpostavlja da bi tržišna cijena sad mogla biti i preko 10 milijuna eura. Mnogo je bure svojedobno podigao jedan novinski oglas za ovaj model kod nas, te su neki vrlo ozbiljni znalci oldtimer scene još i danas čvrsto uvjereni da jedan primjerak postoji negdje u Hrvatskoj (zna se za sve brojeve šasija, no nisu nužno svi i povezani s dokumentirano autentičnim primjercima), no s prolaskom godina sve je teže povjerovati u istinitost te urbane legende.

Franco Scaglione stvorio je oblik, a proizvodili su ih u radionici Marazzi u Caronno Pertuselli pored Saronne. Ovaj je auto uzor za 8C Competizione, nasljednika iz 2000-ih, također prekrasnog. Središnji motor Tipo 33 bio je velika novost za milansku tvrtku, mada je viđan na nekim prototipovima još od pionirskog rada braće Jankovits u Rijeci sredinom 1930-ih. Visoka je skromnih 991 mm pa se još i danas često navodi u enciklopedijama kao najniži serijski (uvjetno rečeno) automobil ikada proizveden. Dvostruka prednja svjetla imala su samo prva dva primjerka, mijenjali su to zbog propisa.
Vratimo se nakratko i na prvog nositelja magične brojke. Početak razvoja trkaćeg Tipo 33 datira još iz prve polovice 1960-ih, kada je Carlo Chiti navrat-nanos pobjegao iz ambicioznog kaosa zvanog ATS i osnovao Autodeltu, tvrtku koja će u sljedećim dekadama nositi žezlo uspjeha Alfa Romea na utrkama, kao tvornički trkaći odjel. Ipak, mnogo više uspjeha postigli su s modelima bližim serijskima, 33 je usprkos danas legendarnom statusu bio tek umjereno uspješan u prvih 7-8 sezona nastupanja. Tada su se zbog naftne krize gotovo svi konkurenti povukli s utrka, a zadnje inačice ovog dugovječnog modela dominirale su sezonama 1975. i 1977. Do tog trenutka stigli su V12 motori i turbopunjači, no glavni razlog dominacije ipak je bio manjak konkurenata.


Zbog nikakvog interesa kupaca za serijski Stradale, pet je šasija dano na korištenje vodećim talijanskim dizajnerskim kućama. Bertone je prvi predstavio koncept i postavio letvicu iznimno visoko, Gandinijev se Carabo i danas smatra dizajnerskim klasikom, a inovativne ideje iz ovog su automobila neposredno prenesene u Lamborghinije poput Urraca i Countacha te u Lanciu Stratos. Pininfarina je uzvratio P33 Spiderom i 33 Prototipo Speciale. Giugiarova je nova tvrtka Italdesign svoju inačicu Stradalea nazvala Iguana, a neke od njenih stilističkih elemenata ponovit će ne ponajljepšem superautomobilu 1970-ih, Maseratiju Bora.

Polirani, nelakirani čelik Iguane (1969.) Giugiaro će progurati kao 'trade-mark' svog desetak godina kasnijeg remek-djela, De Loreana DMC-12. Nova je dekada donijela i posljednja dva, manje značajna koncepta, Pininfarinin Cuneo (na bazi tada uništenog Spidera) i Bertoneov Navajo, ovaj potonji je nastao tek 1976., do kada je posljednja neiskorištena šasija ležala negdje u spremištu. Svih pet preživjelih prototipova izloženi su u muzeju Alfa Romea u Areseu, zajedno s dva Stradalea.








Vulkal gume