Većina automobila, konceptnih i produkcijskih, nastaje nakon dugog i napornog rada, uz hrpe odbačenih skica i alternativa. Ne i Oldsmobile Aerotech…
Foto: GM Authority
Fanatični ljubitelj hot-rodova i sportskih automobila, danas znameniti dizajner Ed Welburn, prvi Afroamerikanac koji će postati šef dizajna General Motorsa, osamdesetih se našao zaglavljen u dizajnerskom odjelu Oldsmobilea, čiji su automobili uglavnom ciljali na stariju, konzervativnu publiku i bili su dizajnirani u skladu s tim profilom kupaca.
Welburn je, pun nerealiziranih ideja koje nije imao kome ponuditi, s ushićenjem dočekao vijest da njegova tvrtka planira proizvesti automobil za brzinske rekorde s motorom od 1000 KS. Iste je sekunde na papirnatom ubrusu skicirao supersportsku siluetu i odnio je pokazati šefu. ‘To je to.’ – ovaj je jednostavno prokomentirao. Welburn se pobunio, rekavši da ima još ideja koje može razraditi. ‘Ne, to je to.’ – ponovio je šef.
I od te je skice na ubrusu nastao Oldsmobile Aerotech, kojim je A.J. Foyt, jedan od najvećih vozača utrka dvadesetog stoljeća, četiri puta pobjednik Indyja 500 i jednom Le Mansa (a vrlo vjerojatno i F1, samo da je ikada odlučio nastupiti u njoj) u teksaškom Fort Stantonu 1987. postigao brzinu od 418,79 km/h.
Za razliku od uobičajene procedure, nije se biralo između nekoliko ponuđenih rješenja, pa čak ni bitno mijenjalo inicijalno zamišljene detalje, naprosto je automobil nacrtan u trenutku, na ubrusu, pretvoren u stvarnost. Ako ikada, iz ma kojeg razloga, Welburn završi na haškom sudu, nadam se da će se njemu taj crtež na salveti računati kao oslobađajući dokaz.
Ovakvi trenuci inspiracije i zaobilaženja procedura gotovo su nezamislivi u današnjem korporativnom svijetu, pa veseli saznanje da su, eto, ipak još ponekad mogući.
