Pola garsonijere na stazi: Trkaći automobili do I. svjetskog rata mahom su bili veliki, a često i golemi. I kasnije su povremeno rađeni iznimno veliki bolidi, najčešće kada bi bili na razmeđi između utrkivanja na stazi i obaranja brzinskih rekorda, poput Napier-Railtona.
No pravi trend povećanja došao je tek potkraj 1960-ih, kada je Porsche razvio aerodinamični oblik kakav, uz određene modifikacije, i danas vlada svijetom utrka izdržljivosti. Ti su automobili bili širi od dva metra, a dugi gotovo pet. Slične su mjere kasnije standardizirane u Can Am-u i u Grupi C.
No Maserati je prije petnaestak godina nadmašio sve modelom MC12. Rađen 2004. – 2005. na platformi Ferrari Enza, od 2005. pa sve do 2010. bio je dominantan bolid u prestižnom FIA GT prvenstvu, a rijetka cestovna izvedba među najskupljim je superautomobilima prošlog desetljeća.
Ne računajući trkaće kamione, rekordna vozila i slične anomalije, ovo vozilo (3 cm kraće, ali i isto toliko šire od Hummera H2) možemo mirne duše proglasiti tlocrtno najvećim pravim trkaćim automobilom ikada konstruiranim: ugrubo izračunato, 5143 mm dug i 2096 mm širok Maserati MC12 pokriva površinu staze ili boksa od 10,78 četvornih metara, kao pola garsonijere!
Bolidi poput Porschea 917 i 956 ili Marcha 707 nisu prelazili 9,5 m², a i Jaguar XJ220C, najveći superautomobil 1990-ih, vidljivo je kraći i uži od ovog monstruma s trozupcem. Maserati MC12 se pokretao motorom 6.0 V12 snage 624 KS, do stotke je ubrzavao za 3,8 sekundi i mogao potegnuti 330 km/h.
