Oprostite, vozio sam prebrzo, jer sam malo više popio, pa žurim kući… vic o isprici prekršitelja kojeg je policijska patrola zaustavila nakon brzinskog prekršaja zgodna je paralela za pravomoćnu oslobađajuću presudu na Prekršajnom sudu u Zadru…
… Josipu Ćeliću bivšem zamjeniku ravnatelja policije, kojeg je 12. ožujka 2019. policijski presretač zaustavio nakon što mu je izmjerio 165,6 km/h, više od trostruko (!) dozvoljene brzine u naseljenom mjestu.
Ovo, a i neprofesionalno, neodgovorno, nepametno i nesagledivo štetno tumačenje sutkinje moglo bi biti smiješno. Ali nije. Tragično je, doslovce, jer može potaknuti problematične vozače na kršenje propisa, pokazuje da postoje dvostruka mjerila u Hrvatskoj, jedna za moćnike (svih vrsta), druge za ostale. Ali, problem je slojevit…
Prvo, voziti više od trostruko brže od dozvoljenog u naseljenom mjestu Ćelić nije smio čak ni da je službeno lovio nasljednika Osame bin Ladena, koji se, eto, upravo sprema izvesti teroristički napad u zadarskom zaleđu.
Ne može se radi sprječavanja jedne ugroze, praviti druga, možda i gora. Stoga, mnogi to ne znaju, temeljem članka 59. stavak 1, Zakona o sigurnosti u prometu u prometu, kroz crveno svjesno ne smije proći nitko, čak ni policija, vatrogasci, hitna pomoć! Nema iznimke.
Drugo, ovime je sam Ćelić, izvjesno netočno i sebično, ukazao na anarhiju i neodgovornost u policijskom sustavu, premda su sve izjave i postupanja čelnika MUP-a, pa i postojanje same prijave, suprotne tome Jer, kad bi ‘argumentacija’ koju je prihvatila sutkinja bila točna, značilo da je izostala nužna operativna koordinacija u sustavu MUP-a.
Naime, policijski je presretač trebao znati putanju, tip i registarske oznake vozila na ‘tajnom i žurnom’ zadatku. Bez toga utaman je trošio dragocjene materijalne i nematerijalne resurse sustava te, umjesto na nepotrebnom zadatku, možda propustio biti na mjestu gdje bi, možda, zaustavio sumanutog vozača u jurnjavi prema pješačkom prijelazu kuda prolaze djeca.
A ako je Ćelić jurio spriječiti nacionalnu ugrozu, premda ni to ne može opravdati takvu sumanutu brzinu u naseljenom mjestu (za koju je sutkinja ‘ocijenila’ da nije bila ugroza prometne sigurnosti!), usto bez odgovarajućih svjetlosnih signala, radi upozorenja ostalih sudionika u prometu, policija ga je bespotrebno zaustavila, možda i spriječila u izvršenju zadatka!
Neovisno o tome hoće li Uskok proširiti istragu i na sutkinju Prekršajnog suda u Zadru, ova skandalozna, dubinski nelogična i štetna presuda jest nacionalni problem. Kao da slučajevi blage kazne za 17-godišnjeg Primorca, koji je 2002., vozeći bez dozvole na nogostupu u Makarskoj sportskim BMW-om usmrtio dvije djevojke, jer je iz ‘društvno prihvatljive obitelji’, skandalozna oslobađajuća presuda ‘uglednom poduzetniku’ Horvatinčiću iz 2017., nakon što je gliserom masakrirao bračni par jedriličara iz Italije, premda je potpuno mijenjao iskaz i koristio argumentacije suprotne razumu, prošlogodišnje ‘ismijavanje’ pravosudnog i policijskog sustava, od strane predsjednika zagrebačkog Županijskog suda Turudića, a mogli bismo nabrajati do sutra, nisu bili dovoljni…
Ovo postaje nacionalni problem i pokazatelj da je pravosuđe ‘primarni tumor’ u sustavu prometne sigurnosti, a sve ostalo, prvenstveno sumanuti recidivisti ‘metastaze’ su tog sustava.
Trebamo razmisliti i o radikalnim potezima, pa i da sabor izglasa trogodišnji moratorij na rad hrvatskog pravosuđa te da u tom vremenu temeljito, dok u suradnji s EU institucijama ne sredimo stanje, prepustimo ga europskom pravosuđu.
Koliko je 165,6 km/h sumanuta brzina u naselju, pokazuje sljedeće. Kinetička energija automobila tada je 11 (jedanaest) puta veća (!) nego pri vožnji najvećom dopuštenom brzinom.
A u naselju je brzina ograničena na 50 km/h da se u idealnim uvjetima automobil može zaustaviti u 15-20 metara (u lošijim uvjetima ne vrijedi to ograničenje, nego niže, temeljem članka 51. stavak 1, o obvezi vozača da prilagodi brzinu uvjetima). Premda je Ćelić vozio najsuvremeniji automobil, pri toj bi mu brzini za zaustavljanje trebalo oko 100 metara. Da je tom brzinom pogodio osobni automobil, ‘samljeo’ bi ga kao da je na njega naletio zahuktali tegljač!
Kako u svakom zlu ima nešto dobroga, iz ovog proizlaze dva važna prijedloga:
1. Za najteže i izravno pogibeljne prometne prekršaje, vožnju u naselju brzinom za više od 150 posto iznad ograničenja (brže od 125 km/h), prolazak kroz crveno svjetlo nakon proteka sigurnosnog vremena od 3 sekunde…, treba uvesti 12 kaznenih bodova, koji znače izravno poništenje vozačke dozvole, i izravnu zatvorsku kaznu.
2. Treba redefinirati ‘pravilo desne strane’ i ‘ceste s prvenstvom prolaza’. Naime, da se na prometnici gdje je Ćelić uhvaćen vozeći 165,6 km/h netko uključivao iz sporedne ulice, pogledao lijevo i u vidokrugu nije vidio nikoga, koga bi mogao očekivati brzinom do 14 metara u sekundi, krenuo bi na glavnu prometnicu, a s lijevog boka bi, iz njemu nevidljivog područja, neočekivano, brzinom 46 metara u sekundi, fijuknulo vozilo i zabilo se u lijevi bok njegovog vozila.
Ishod bi, za njega potpuno izvjesno, bio tragičan, ali, apsurdnošću naših prometnih propisa, posthumno bi bio određen primarnim krivcem, jer je oduzeo prvenstvo drugom vozilu.
Zbog toga, nazovimo to ‘Ćelićev poučak’, kao izravnu korist od ove nacionalno štetne situacije: za vozače koja voze brzinom 100 posto iznad brzinskog ograničenja, i brže, treba suspendirati pravilo prvenstva prolaza i oni, temeljem pogibeljnog prekoračenja brzine, u slučaju prometne nesreće, trebaju biti proglašeni primarnim krivcima!
