Zakon protiv vožnje u pijanom stanju donosi tehnologiju koja može spriječiti pokretanje vozila, ali otvara ozbiljna pitanja privatnosti, pogrešaka sustava i kontrole nad automobilima
Borba protiv vožnje u pijanom stanju jedan je od rijetkih ciljeva oko kojeg se gotovo svi slažu. No pitanje koje se sve češće postavlja glasi: treba li automobil imati ovlast odlučiti jeste li sposobni za vožnju? Upravo to predviđa američki zakon koji je nedavno ponovno došao u fokus javnosti, nakon što je Kongres odbio pokušaj njegova ukidanja.
Riječ je o takozvanom HALT Drunk Driving zakonu, usvojenom 2021. godine kao dio velikog infrastrukturnog paketa administracije Joea Bidena. Njegova je svrha jednostavna – spriječiti alkoholizirane vozače da uopće pokrenu vozilo. No način na koji bi se to trebalo provoditi izazvao je burne rasprave, pa i širenje glasina o navodnom državnom “kill switchu” za automobile.
Važno je odmah razjasniti: zakon ne predviđa mogućnost da država ili policija daljinski isključe vaše vozilo. Takva opcija trenutačno ne postoji. Ipak, ono što zakon zahtijeva mnogima je jednako zabrinjavajuće.
Prema zakonskom tekstu, proizvođači automobila moraju ugraditi sustav koji može utvrditi je li vozač pod utjecajem alkohola ili drugih opojnih sredstava. To se može ostvariti na nekoliko načina – praćenjem ponašanja vozača, pasivnim otkrivanjem razine alkohola u organizmu ili kombinacijom tehnologija koje mogu ograničiti ili spriječiti rad vozila.
Naglasak na “pasivnom sustavu” znači da klasični alkotest s puhanjem u uređaj ne dolazi u obzir. Jedna od tehnologija o kojoj se godinama govori jest sustav koji analizira zrak koji vozač prirodno izdiše ili dodir kože, primjerice preko tipke za paljenje motora. No projekt koji se najčešće spominje, DADSS, već je trebao biti spreman za serijsku proizvodnju, a razvoj očito kasni.
Zbog toga se odgovornost prebacuje na već postojeće sustave u vozilima – kamere, senzore i softver koji prate ponašanje vozača. Tu nastaje niz problema. Takvi sustavi već su pokazali da nisu nepogrešivi, a u praksi se mogu i relativno lako prevariti. Još veći problem su lažno pozitivni rezultati, situacije u kojima sustav zaključi da ste nesposobni za vožnju iako ste potpuno trijezni.
Američki kongresnik Thomas Massie upravo je na to upozorio, nazivajući automobil “sucem, porotom i krvnikom”. Ako vam sustav onemogući vožnju, ne postoji jasan mehanizam žalbe ni način da brzo ponovno dobijete kontrolu nad vlastitim vozilom. Dodatni problem je činjenica da nadležna agencija još nije ni definirala konkretna pravila provedbe, iako bi zakon trebao stupiti na snagu već ove godine.
Zabrinutost ne staje samo na tehničkim pitanjima. Privatnost je možda i najveća nepoznanica. Sustavi koji prate ponašanje vozača potencijalno prikupljaju ogromne količine podataka – od načina vožnje do snimaka iz unutrašnjosti vozila. Tko je vlasnik tih podataka? Gdje se pohranjuju? I mogu li završiti u rukama trećih strana?
Automobilska industrija već se ranije našla na udaru kritika zbog prodaje podataka o vozačima, što dodatno potkopava povjerenje javnosti. Iako je namjera zakona plemenita, tehnologija koja bi ga trebala provesti još nije dovoljno zrela, a posljedice pogrešaka mogle bi biti ozbiljne.
Spriječiti pijane vozače na cestama nužno je i opravdano. No pitanje koje ostaje otvoreno jest jesmo li spremni prepustiti toliko moći algoritmima koji još uvijek griješe. Balans između sigurnosti i slobode nikada nije bio tanji.
