Zaboravimo vrijeme kad smo mogli izmijeniti remen na motoru, izmijeniti platine i po sluhu podesiti fazu motora. Sada je zahtjevno čak izmijeniti ulje na motoru, posebice dizelski filtar goriva…
Auti su bili znatno manje pouzdani nego sada, ali ako bi stali imali ste šanse riješiti problem. Prvo se išlo na guranje, a ta ‘privilegija’ prestala je uvođenjem motora sa zupčastim remenom (zbog rizika preskakanja remena). Ako to ne bi upalilo moglo se pod haubom pokušati riješiti problem, na rasplinjaču, kablovima, svjećicama, razvodniku paljenja…
U slučaju da niste imali alata i zanata za takav posao, mogao vam je uvijek netko uskočiti, netko tko ima više alata i znanja. Danas, ako auto stane, pomaže samo mobitel. Treba zvati mobilno jamstvo, ovlašteni serviser ili HAK-ovu vučna služba, a bilo kakvo ‘petljanje’ po automobilu može samo štetiti.
Tehnologija dakle zagorčava život vlasnicima automobila, ali ga istodobno i olakšava. Na mnogi poslovi koje je nekada trebalo raditi stariji su vozači zaboravili, a mlađi ih nisu ni upoznali. Automobili su do početka 1970-ih imali mazalice na motoru, prijenosnom mehanizmu i podvozju koje je trebalo podmazivati svakih 5000 km.
Potom su svi takvi dijelovi tvornički podmazani za čitav radni vijek. Trebalo je na 30.000 km mijenjati ulje u mjenjaču i diferencijalu, a kod novih automobila ulje za mjenjač predviđeno je za cijeli radni vijek automobila, bez zamjene. Zanimljivo je s uljem za motor.
Izmjena svjećica bila je donedavno obvezna zanimacija i hobi brojnih vozača. Danas je to kog većine novih automobila vrlo teško i nemoguće, a prvi automobil kod kojeg je to postala velika komplikacija bio je Citroën GS iz 1971.
Kod motora s glavom od lakog lijeva treba biti vrlo oprezan s uvijanjem svjećice (s osjećajem), jer se može oštetiti navoj. Kod suvremenih automobila to se radi specijalnim momentnim ključevima, što osigurava ravnomjernu zategnutost i sprječava oštećenja.
No istodobno je vijek svjećica, koje su nekada trajale najviše 10.000 km sada produljen na 60.000 km i više.
S nestankom rasplinjača (karburatora) koje su zamijenili sustavi ubrizgavanja prestala je mogućnost da mnogi samostalno podešavaju rasplinjač. To je najčešće odnosilo na podešavanje ler-dizne, što se sada radi elektromotornim IS-ventilom (idle speed actuator) ili njegovom senzoru.
Naravno, zahvat na njemu nije moguć. Elektronika je zakomplicirala i sve druge sustave automobila, od mjenjača i kočnica, do upravljača i amortizera (podesive krutosti). Razvoj tehnologije rasteretio je vozača brojnih obveza, ali je nametnuo druga. Svi motori su opremljeni samopodesivim hidrauličkim podizačima ventila te tijekom cijelog vijeka motora nije potrebno podešavati zazor ventila.
Nekada se to radilo s nekoliko ključeva i kompletom kontrolnih listića (‘špijuna’). No, ako danas ventili počnu klapati (najčešće zbog kvara hidropodizača), vozač, čak i bolje opremljen, bez servisa je potpuno nemoćan. Novi motori postali su znatno osjetljiviji na gorivo nedovoljne čistoće, zbog kojega su mnogi vlasnici elitnih automobila stali na cesti.
Potom su drvlje i kamenje sasuli na kvalitetu i pouzdanost tih automobila, a radilo se o zaštitnom djelovanju upravljačke elektronike, koja putem senzora nadgleda kvalitetu goriva u sustavu. Najprije se upali žuta signalna lampica, a potom upravljački sustav prekine dotok prljavog goriva. Svi novi auti imaju katalizator, a kad se na tehničkom ne prođe eko-test, nema šanse da se problem riješi ‘kod Pere’, koji će za sitan novac zakrpati ispušni lonac.
Tko je prije čuo za lambda sondu, koju u pravilu treba mijenjati u sklopu s katalizatorom i prednjim ispušnim loncem, a trošak se broji tisućama kuna. Nekada nije trebalo servisirati klimatizacijski uređaj, koji minimalno uključuje izmjenu peludnog filtra, čišćenje isparivača i kontrolu, odnosno dopunu rashladnog plina.
Ono čega nema ne treba servisirati, niti se može pokvariti – turbopunjač, piezo-brizgaljke, dvomaseni zamašnjak… Mnogi ne znaju da suvremene akumulatore, na kojima piše ‘maintenence free’ i koji su potpuno zatvoreni ipak treba povremeno pregledavati i dopunjavati destiliranom vodom (zbog nužnih isparavanja).
A prosječan vozač tu nema šanse da išta sam napravi. Razvoj automobila ide u smjeru sustavnog demotiviranja vozača da bilo što radi na automobilu. To, naravno, ima tehnološko opravdanje, jer se ne može pustiti nedovoljno stručne osobe da rade ono što može izazvati nove nepravilnosti i kvarove na automobilu.
No, time se štiti vlastita poslovna struktura, u kojoj se prodavačima ostavljaju sve manje prodajne marže i na njih prebacuje teret sve izdašnijih prodajnih akcija.
