PRAVNI SAVJET

Europski sud za ljudska prava doprinosi sigurnosti na našim cestama

Odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Smiljanić protiv Hrvatske od 25. ožujka 2021., zahtjev broj 35983/14, usvojen je zahtjev roditelja poginule osobe u prometnoj nesreći koju je skrivio višestruki prometni recidivist zbog neučinkovite primjene propisa o sigurnosti prometa na cestama, što je povreda članka 5. Konvencije – prava na život.

Utvrđena je povreda prava na život u materijalnom i proceduralnom aspektu jer domaćim zakonom nije osiguran odgovarajući regulatorni okvir kažnjavanja počinitelja prometnih prekršaja koji ih učestalo ponavljaju što je dovelo do nepovjerenja javnosti u poštivanje vladavine prava i sposobnosti vlasti da spriječe pojavu sličnih nezakonitih djela.

ESLJP je ocijenio da upravo neučinkovita (nedosljedna) primjena propisa o sigurnosti u cestovnom prometu u slučaju prometne nesreće sa smrtnim ishodom koju je izazvao D.M. kao višestruki specijalni recidivist predstavlja povredu prava na život. Navedenom presudom utvrđeno je da je pravo na život podnositeljima zahtjeva povrijeđeno u materijalnom i proceduralnom aspektu iz razloga, jer Republika Hrvatska nije osigurala odgovarajući regulatorni okvir kažnjavanja takvih prometnih prekršitelja.

Premda je utvrđeno da su domaće vlasti poduzimale neke od raspoloživih mjera u slučaju D.M.-a, nije proveden sveobuhvatan pristup u odnosu na D.M.-a koji bi specijalno-preventivno utjecao na to da se spriječe daljnje izvjesne povrede prometnih propisa kojim povredama je isti dulje vrijeme, kontinuirano dovodio u neposrednu i stvarnu opasnost ljude i imovinu.

Kako bi mjere bile “sveobuhvatne”, bilo je potrebno da djeluju preventivno i odvraćajuće na D.M.a, kao primjerice mjera oduzimanja vozačke dozvole na dulje razdoblje, obvezna reedukacija iz oblasti prometne sigurnosti i prometnih propisa ili mjera liječenja od alkoholnog abuzusa.
Drugim riječima, samo primjena strožih i odvraćajućih sankcija za opisani tip vozača motornog vozila bio bi u skladu s mehanizmima koje je propisalo domaće mjerodavno pravo te međunarodni propisi iz oblasti sigurnosti cestovnog prometa.

ESLJP je utvrdio da je upravo zbog propusta domaćih vlasti da na više razina poduzmu odgovarajuće mjere prema upornom i opasnom prekršitelju, došlo do disfunkcionalnosti postojećih mjera, ugroze i smanjenja javne sigurnosti na cestama, što je u konkretnom slučaju i dovelo do smrtne posljedice uslijed opasne vožnje D.M-a. Sve navedeno predstavlja kršenje pozitivne obveze države na temelju članka 2. Konvencije.

Stoga je zaključeno da je domaći regulatorni okvir sigurnosti cestovnog prometa koji je vidljiv u konkretnom slučaju bio daleko od rigoroznog te nije imao odvraćajući i preventivni učinak za počinjenje istih ili sličnih teških prometnih kaznenih djela i ubuduće. Zbog navedenog ESLJP je smatrao da postupanje domaćih vlasti nije osiguralo povjerenje javnosti u poštivanje jamstva vladavine prava i sposobnosti državnih vlasti da spriječe bilo kakvu pojavu sličnih nezakonitih djela.

Načelo vladavine prava kao jedne od člankom 3. Ustava propisanih najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelja za tumačenje Ustava, je i povreda Konvencije. Tako je primjerice Ustavni sud u odluci broj: U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. (“Narodne novine” broj 112/00.) zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim člankom 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim člankom 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim člankom 134. Ustava.

Navedeno pravilo pridonosi promicanju zajedničkog europskog razvitka ljudskih prava i temeljnih sloboda. To pravilo ima ustavno značenje jer je riječ o međunarodnim javnopravnim obvezama Republike Hrvatske.

Uz navedene činjenice konkretnog kaznenog predmeta valja istaknuti da je D.M. nekoliko puta odgađao izvršenje izrečene mu kazne zatvora, premda se izvršenje kazne zatvora prema domaćem pravu može odgoditi samo iznimno. ESLJP je pritom istaknuo da nisu jasni razlozi odgode izvršenja kazne zatvora, da se neopravdana odgoda ne može smatrati razumnom te da je takva odgoda u suprotnosti s obvezom koju država ima sukladno članku 2. Konvencije a to je izvršavanje pravomoćno izrečenih kazni bez neopravdane odgode.

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin