Lancia D50, revolucionarni bolid s motorom kao nosećim dijelom konstrukcije i spremnicima goriva u bokovima, kojeg je konstruirao Vittorio Jano, a za volanom bio Alberto Ascari, već se u prvom nastupu nadmašio dotad dominantni Mercedes-Benz W196
Kvarovi i nesreće su obilježili kratku povijest nastupa bolida Lancia, uključujući i spektakularno izlijetanje Ascarija u more 22. svibnja 1955., iz vodstva VN Monaca. Drugo mjesto, kojeg je osvojio Eugenio Castellotti, ostalo je najbolji rezultat bolida. Alberto Ascari je poginuo 26. svibnja 1955., nakon čega je razočarani Gianni Lancia odustao od utrka.
Castelotti je još jednom privatno nastupio bolidom Lancia D50, no cijeli je program potom ustupljen timu Ferrari, koji će modificiranom inačicom osvojiti prvenstvo 1956.
Na današnji dan, 24. listopada 1954., talijanska Lancia debitirala je u Formuli 1 na Velikoj nagradi Španjolske na stazi Pedralbes pokraj Barcelone. Iako je to bio prvi nastup momčadi u kraljevskoj disciplini automobilizma, Lancia je već na samom početku pokazala da u F1 nije došla učiti, nego – pobjeđivati.
Za volanom je bio Alberto Ascari, dvostruki svjetski prvak iz 1952. i 1953. godine, koji je tada već slovio kao najveći talijanski vozački as nakon Nuvolarija. Ascari je osvojio pole position i postavio najbrži krug utrke, nadmašivši čak i tada dominantne Mercedes-Benz W196 s Juanom Manuelom Fangijem i Karlom Klingom.
Bolid Lancia D50, kojeg je konstruirao legendarni Vittorio Jano, bio je revolucionaran u svakom pogledu. Umjesto klasične cjevaste šasije, motor je bio noseći dio konstrukcije, čime se znatno smanjila masa i povećala čvrstoća. Uz to, spremnici goriva bili su smješteni u aerodinamične bokove umjesto iza vozača, što je značajno poboljšalo raspodjelu težine i stabilnost u zavojima. Motor V8 zapremine 2,5 litre razvijao je oko 260 KS, a bolid je težio svega 620 kilograma – brojke impresivne i po današnjim standardima Formule 1.
Iako je D50 odmah pokazao svoj potencijal, sudbina projekta bila je tragična. Tijekom sezone 1955. Lancia se borila s pouzdanošću, a nesreće su bacile sjenu na tehničku genijalnost bolida. Najpoznatiji incident dogodio se 22. svibnja 1955. na Velikoj nagradi Monaca, kada je Ascari, vodeći utrku, izletio u more kod luke Portier. Srećom, izronio je gotovo neozlijeđen – no samo četiri dana kasnije, 26. svibnja 1955., Ascari je poginuo na stazi Monza, testirajući sportski Ferrari 750 Monza.
Ta je tragedija duboko potresla svijet automobilizma, ali i samog Giannija Lanciju, tadašnjeg vlasnika tvrtke. Već opterećen velikim financijskim problemima zbog skupog trkaćeg programa, odlučio je ugasiti cijeli projekt Formule 1. U tom trenutku Lancia je već ostvarila drugo mjesto Eugena Castellottija, što je ostao najbolji plasman originalnog D50. Castellotti je još jednom privatno nastupio s Lancijom, no momčad se nikada nije vratila pod vlastitim imenom.
Sudbina Lancia D50, međutim, nije završila u garaži. Cijeli trkaći program, uključujući bolide, opremu i tehničku dokumentaciju, Gianni Lancia donirao je Scuderiji Ferrari. Enzo Ferrari i njegov tim inženjera modificirali su bolid – ojačali šasiju, promijenili raspored goriva i prilagodili motor – te ga pod imenom Ferrari D50 vratili na stazu. Upravo s tom evolucijom Lancije, Juan Manuel Fangio je osvojio svjetsko prvenstvo Formule 1 1956. godine.
Tako je genijalnost Vittorija Jana i naslijeđe Lancije ipak ostavila dubok trag u povijesti Formule 1 – iako je njihova avantura trajala kratko, tek nekoliko utrka, bila je ispunjena inovacijom, hrabrošću i tragedijom. Lancia D50 ostaje simbol epohe u kojoj su inženjerska mašta i vozačka strast bile važnije od korporativne moći, te podsjetnik na zlatno doba Formule 1 kada su heroji i automobili stvarali povijest — na život i smrt.
