Ferrari (1947. – danas): ergela Propetih konjića, tvornica najpoželjnijih automobila na svijetu

Enzo Anselmo Ferrari (1898. – 1988.) bio je samouki automobilski entuzijast, vrlo dobar vozač utrka, sjajan organizator i vođa ljudi. Tvornicu je isprva smjestio u rodnoj Modeni, odakle se obično micao samo jednom godišnje, na F1 utrku u Monzi…

Enzo Ferrari je imao sveto pravilo. Tkogod ga je želio vidjeti, morao je doći do njega, pa bio i celebrity ili Papa. Svakog je radnika u tvornici znao poimence, uključujući i sve detalje o obitelji. Imao je dva sina: Dino Ferrari je prerano umro, a Piero Lardi Ferrari bio nepriznat više od 30 godina. Tvrtka koju je osnivao njegovo djelo, ne samo najpoželjnija automobilska ergela, nego i najbolje što je Italija ikada stvorila.

Ukusi su različiti i ne morate voljeti automobile sa znakom Propeti konjić, no pogled na listu aukcijskih rekorda jasno otkriva realno stanje stvari: među 20 najskupljih automobila ikada prodanih na aukcijama čak je 15 modela Ferrari! Jednostavno, najimućniji i najrelevantniji kolekcionari dali su talijanskoj marci vrijednost osjetno veću, ne samo od bilo koje druge, nego od svih ostalih zajedno.

Malo je primjera da neki Ferrari iz ma kojeg razdoblja 74. godina povijesti marke danas ne vrijedi osjetno više od u svoje vrijeme usporedivih konkurentskih modela. Gotovo je nemoguće racionalno objasniti zašto je tako: svakako, marka je povijesno na ili pri vrhu gotovo po svakom kriteriju, govorimo li o cestovnim modelima, Formuli 1 ili utrkama izdržljivosti, no realna razlika mnogo je manja od tržišne.

Ne treba podcijeniti ni utjecaj višedesetljetne, gotovo ekskluzivne povezanosti s Pininfarinom, što je garancija bezvremenske ljepote i sklada većine modela, bez lutanja i padanja karakterističnih za druge. No najveći dio ipak leži u sferi mističnog, gotovo religioznog – tko je ikada doživio kako tifosi na nekoj utrci Formule 1 zvižde talijanskom vozaču, ako se nalazi ispred nekog stranca u crvenom bolidu, ili vidio onu ekstazu i proboj desetaka tisuća ljudi na stazu koji prati svaku Ferrarijevu pobjedu u Monzi, možda može razumjeti o čemu govorimo.

Na našoj u srednjovjekovnim plemenskim sukobima zakopanoj istočnoj strani Jadrana postoji uzrečica kako su sve ostalo auti, a MercedesMercedes! No u svjetskim razmjerima, realno, jedino Ferrari zaslužuje takvu rečenicu. O povijesti marke zacijelo ste već mnogo puta čitali, pa samo ukratko: Enzo Ferrari je prvo vozio utrke, a potom vodio dominantnu trkaću momčad Alfa Romeo. Nakon razlaza s milanskom tvrtkom pravno nije mogao koristiti vlastito ime, pa je 1940. na VN Brescije predstavio prva dva samostalno razvijena automobila pod nazivom Auto Avio.

Sedam godina i jedan svjetski rat kasnije, zapreka nije bilo, te je svojim automobilima u nevjerojatno kratkom roku pokorio svijet utrka, ali i bogatih kupaca cestovnih modela. Suprotno uvriježenom mišljenju o talijanskim automobilima, osnova uspjeha bila je u kvaliteti – Enzov razum jasno je znao da automobil, kako bi pobijedio na nekoj utrci, prvo mora doći do cilja (‘preko ceste’, Maserati, recimo, nas to nikada nije naučio), te su njegovi automobili bili izdržljivi i uvijek vrlo solidno napravljeni.

Nažalost, zbog tvrdoglavosti i konzervativnosti nerijetko su bili i u određenom tehnološkom zaostatku po pitanju kočnica, ovjesa i drugih detalja koje je Il Commendatore, zaljubljenik u motore i samo motore (kontradiktorno, znamo li da je dugo privatno vozio Mini Cooper), smatrao manje bitnima. Nakon neuspješnih pregovora s tvrtkom Ford, 1969. Fiat postaje vlasnik 90 posto dionica tvrtke, no njihov je utjecaj dok Enzo Ferrari nije umro, uglavnom bio ograničen na cestovne automobile, a njemu najbitniji dio, utrke, ostao je neovisan.

Potkraj 1980-ih zapadaju u krizu, no ponovo na čelo dolazi čovjek s vizijom, Luca di Montezemolo, koji ih uspješno vraća na vrh, kako u sportskom smislu, tako i na planu cestovnih automobila. Premda je potražnja osjetno veća od produkcije, pokušavaju je ne povećavati previše, kako bi zadržali ekskluzivnost. No ipak su 2016. po prvi puta u povijesti proizveli više od 8000 automobila u jednoj godini, što je dvostruko više od količina kojih su se pridržavali do 2000.

No, barem se klone SUV-ova i dizelaša, a nemaju ni u planu značajnije izmjene prokušanog koncepta koji ih je doveo na vrh. Bravissimo!

Dobro je znati:
1. Znak Propetog konjića izvorno je nosio talijanski zračni as iz I. svjetskog rata Francesco Baracca
2. Maranello i staza Fiorano dva su sveta mjesta za tifose, a nalaze se petnaestak km jugozapadno od Modene, no službeno sjedište je u Amsterdamu.
3. Trkaćim Ferrari 125S, koji je prvi nastup bio je 11. svibnja na utrci u Piacenzi je počela grandiozna priča tvrtke i sportskog tima iz Modene.
4. Crvena boja jedan je od simbola Ferrarija, no zapravo je riječ o tradicionalnoj talijanskoj trkaćoj boji, dodijeljenoj im još na početku 20. stoljeća
5. Prve velike uspjehe donijela je Ferrari 166 MM Barchetta iz 1948., a Ferrari 250 Testa Rossa iz 1957., ‘Vladar Le Mansa, jedan je od najuspješnijih trkaćih modela marke
6. Cestovni modeli do modela Dino 206 GT V6 iz 1967., koji nije nosio ime Ferrari, bili su s motorima V12, a na utrkama su koristili svakakve.
7. Ferrari 288 GTO prvi je išao do 300 km/h, magična granica probijena je 1984., a Ferrari F40 iz 1987. bio još brži i fascinantniji
8. Tranziciju s klasične koncepcije, motor uzdužno sprijeda, na motor iza vozača (u sredini) na pistama su obavili početkom 60-ih, kod cestovnih inačica modelom Dino 206 GT V6 iz 1967.
9. Na zapadu Europe i u SAD-u proda se 55 posto proizvedenih primjeraka, no Istok raste: Japan je drugo, a Kina već četvrto najveće tržište.
10. Svaki klasični Ferrari danas ima vrtoglavu vrijednost, a najcjenjeniji su Ferrari 250 GT SWB (1952. – 1964.) i Ferrari 275 GTB (1964 – 1968.), u milijunskim iznosima
11. Spektakularni muzej otvoren u Modeni 2012. spaja modernu arhitekturu sa starom kovačnicom Enzovog oca, dok je službeni tvornički muzej još od 1990. u Maranellu – svakako valja posjetiti oba.

Share on facebook
Share on twitter
Share on pinterest
Share on linkedin