Kad je najavljeno da će 1950. krenuti novo natjecanje, Svjetsko prvenstvo Formule 1, malo tko je dvojio da je najveći favorit za titulu Jean-Pierre Wimille…
Jean-Pierre Wimille, rođen 28. veljače 1908. u Parizu, i prije II. svjetskog rata postizao je sjajne rezultate, dvaput osvojivši i utrku 24 sata Le Mansa. No tek je u drugoj polovici 1940-ih došao na sam vrh. Smatrali su ga najboljim vozačem na svijetu, a vozio je za momčad Alfa Romeo, koja je pobjeđivala gdje god se pojavila.
Pobjede je uglavnom donosio Wimille, najbrži i najpostojaniji od tvorničkih vozača. Švicarsku i belgijsku Veliku nagradu osvojio je 1947., a talijansku i domaću, francusku, 1948. Paralelno s trkaćom karijerom Wimille je radio i na razvoju revolucionarnog sportskog automobila s tri sjedala i središnje smještenim motorom.
Kao i mnogim vozačima onog doba, Wimille nije prezao od opasnosti, jer je tijekom II. svjetskog rata bio aktivan član Pokreta otpora. Njegovi vozački kolege iz iste ćelije nisu doživjeli kraj rata, uključujući i mentora Roberta Benoista, no Wimille je uspio izbjeći njemačke zasjede i racije.
Osim za tim Alfa Romeo, rado je vozio i za mladu momčad Gordini, koji je u tim danima još bilo mehanički povezan s tvrtkom Simca, a ne Renault. Upravo za upravljačem bolida Simca-Gordini, 28. siječnja 1949. u Buenos Airesu, poginuo je u nesreći, izazvanoj izbjegavanjem nediscipliniranih gledatelja koji su istrčavali na stazu.
Nezaboravna je utrka u Rosariu 1948., gdje mu je suparnik bio Juan Manuel Fangio, koji će do kraja života navoditi upravo ovog nesuđenog francuskog prvaka kao jednog od najvećih vozačkih uzora.
