Giuseppe ‘Nino’ Farina je prije 73 godine trijumfirao na VN Italije, koja je odlučila o prvaku prvog Svjetskog prvenstva vozača u Formuli 1. Otpočela je suvremena era europskog i svjetskog automobilizma
Autori: Dino Milić-Jakovlić i Željko Marušić
VN Italije, 3. rujna 1950. na stazi Monza, bila je sedma i posljednja utrka sezone. Dominirali su vozači tima Alfa Romeo, čak su trojica mogla osvojiti titulu: Fangio je imao 26 bodova, Fagioli 24, a Farina 22. No priča vikenda bio je novi Ferrari s motorom 4.5, u kojem je Alfa Romeo napokon dobio dostojnog konkurenta, što se vidjelo već na treninzima. Dok se nitko od ostalih vozača nije uspijevao spustiti ispod dvije minute po krugu, Ascari je vozio 1:58.8, a Fangio 1:58.6.
Dvojica najboljih vozača tog, a možda i svih vremena, počeli su pokazivati da su klasa za sebe, no u utrci će se stvari ipak razvijati drukčije. Fangio će odustati čak dvaput, prvo s vlastitim, a potom s automobilom kojeg je preuzeo od Taruffija. Ascarijev Ferrari također neće izdržati iscrpljujuću utrku, koju će završiti samo 7 od 26 bolida.
Ascari će ipak podijeliti drugo mjesto, preuzevši bolid kojeg je vozio Dorino Serafini, vozača koji je tako u jedinom prvenstvenom nastupu stigao drugi. Nino Farina će pak na samom startu preuzeti vodstvo, održavati ga najvećim dijelom utrke i pobjedom postati prvi svjetski prvak Formule 1.
Njegov bolid Alfa Romeo GP Tipo 158 Alfetta, pokretao se rednim 8-cilindarskim otto motorom obujma 1479 ccm i mehaničkim kompresorom Roots, snage 427 KS pri 9600/min. S 5-stupanjskim ručnim mjenjačem omogućavao je brzinu od 305 km/h. I zanimljivo, Nino Farina je jedini u povijesti Formule 1, koji je naslov osvojio pred vlastitom publikom, na domaćoj Velikoj nagradi.
Fagioli je završio treći, a bodove su još, premda s čak pet krugova zaostatka, osvojila i vozači tima Talbot-Lago, Rosier i Étancelin, ovaj potonji, u dobi od 54 godine, što ga čini najstarijim osvajačem bodova ikada.
Giuseppe ‘Nino’ Farina, prvi prvak Formule 1, poginuo je 30. lipnja 1966.
