LAES (Liquid Air Energy Storage) – tehnologija pohrane energije ukapljivanjem zraka može efektivno zamijeniti reverzibilne hidroelektrane i baterijske sustave te postati alternativa električnom pogonu
Širenje obnovljivih izvora energije donosi i sve veći izazov: kako učinkovito skladištiti višak proizvedene struje i osloboditi je u trenucima kad je potražnja najveća. Hidroelektrane s reverzibilnim pumpama najzrelija su tehnologija za tu svrhu, no skupe su i zahtijevaju pogodan reljef s akumulacijskim jezerima. Baterijske elektrane postale su popularna alternativa, ali imaju kraći životni vijek, pa se diljem svijeta i dalje istražuju druga rješenja.
Jedno od njih je LAES (Liquid Air Energy Storage) – tehnologija pohrane energije ukapljivanjem zraka, stara nekoliko desetljeća, ali dosad ograničena slabim učinkom. Upravo nju je sada pokušao usavršiti tim inženjera s Južnokorejskog instituta za strojeve i materijale (KIMM).
Proces se temelji na hlađenju atmosferskog zraka na oko -200 °C, pri čemu on prelazi u tekuće stanje i zauzima čak 700 puta manji volumen. Tako uskladišten, čuva se u posebno izoliranim spremnicima. Kada je energija ponovno potrebna, tekući zrak se zagrijava, širi u plinovito stanje i pod velikim tlakom pokreće turbinu koja proizvodi električnu energiju.
Problem dosadašnjih sustava bio je vrlo nizak stupanj korisnosti: 40–55%, što je u usporedbi s hidroelektranama (77–81%) i baterijama (88–92%) bilo nedovoljno za komercijalnu primjenu.
Što su unaprijedili Južnokorejci?
Tim iz KIMM-a razvio je:
1. novu turbinu s plinskim ležajevima, koja smanjuje trenje i gubitke,
2. napredniji spremnik s višeslojnim vakuumskim izolacijama za dulje očuvanje tekućeg zraka,
3. učinkovitiju metodu tlačenja zraka u tekućem stanju, što troši manje energije od tlačenja plina.
Premda rezultati još nisu službeno objavljeni, procjene vanjskih stručnjaka govore da bi učinkovitost sustava mogla doseći 65–70%.
Još uvijek upitna primjenjivost
Iako je to velik iskorak u odnosu na stare izvedbe, gubici od oko 35% po ciklusu i dalje su znatni. Zbog toga je upitno može li se LAES dugoročno natjecati s već etabliranim tehnologijama. Prednost bi mu mogla biti u dugotrajnijem skladištenju energije – na dane ili tjedne – gdje baterije imaju ograničenja.
Južnokorejski projekt pokazuje da i pomalo zaboravljene tehnologije mogu dobiti novu šansu zahvaljujući suvremenim materijalima i rješenjima, ali ostaje za vidjeti hoće li LAES u konačnici postati isplativa opcija u globalnoj energetskoj tranziciji.
