Početkom 1990-ih pokrenut je treći val električnih vozila. Još uvijek prerano…

Bilo je to vrijeme uvođenja prvih strožih ekoloških standarda, koje su krenule 1992. normom Euro 1, katalizatora i bezolovnog benzina…

Foto: Rick Rowen, Wikimedia Commons

Konačno, došlo je vrijeme električnih automobila. Tako su mnogi pomislili početkom 1990-ih…

Dosta se proizvođača primilo prerade svojih malih vozila u električna. Neki se sjećaju modela Fiat Panda Elettra, ali najuspješniji među neuspješnima bio je Peugeot 106 Electrique (1995.). Energiju su čuvale Ni-Cd baterije, doseg mu je bio oko 100 km, a najveći i gotovo jedini kupac francuska vlada.

Time je ostao na proizvedenih šest tisuća. U razvoj električnih automobila za tržište najjače se uključio General Motors, tada vodeći proizvođač automobila na svijetu te je 1996. predstavljen GM EV 1. Ali, ako ste gledali dokumentarac “Tko je ubio električni auto”, vjerojatno ste prepoznali i glavnog glumca GM EV1.

Nakon sedam godina uništili su više od tisuću napravljenih vozila i time razljutili mnogo zadovoljnih korisnika, koji su automobile imali u dugoročnom najmu. Unatoč neočekivano dobrom odzivu tržišta, odgovorni u General Motorsu su zaključili da je proizvodnja neisplativa i time raspalili terariju urote.

Nakon toga, nastalo je novo zatišje, dugo gotovo dva desetljeća. Novi zamah, treća revolucija električnih automobila pokrenut je 2010., intenzivnim razvojem litij-ionskih baterija, koje su omjer kapaciteta i mase povećali na, donedavno nezamislivih 780 Wh/kg (tip karbonsko-monofluoridne), dvadeset puta veći nego kod olovnih. Električna su vozila “dobila krila”.

No zbog velikih proizvodnih troškova, prvenstveno u dobivanju litija i proizvodnji baterija te povećanoj potražnji za aluminijem i bakrom, koji generiraju i velika zagađenja izravno (u proizvodnom procesu) i neizravno (velikoj potrošnji struje), ne mogu “pošteno” konkurirati klasičnim.

 

Proizvodni su troškovi po vozilu otprilike dvostruko veći nego kod klasičnih, ali koji također, zbog uvođenja sve strožih ekoloških normi, bitno poskupljuju. No i od takvih, koji zadovoljavaju najstrože ekološke norme Euro 6d, koje nastupaju 2021., električni su automobili 50 posto skuplji u proizvodnji.

Problem je i u globalnom zagađenju, jer se u “čistu” bilancu električnih automobila ne računaju emisije u rudnicima litijske rudače, proizvodnje čistog litija te potom proizvodnje baterija i na kraju zahtjevno zbrinjavanje. Riječ je ovdje o novom svjetskom poretku, koji ne preza od ekoloških “muljaža”, jer se globalnim poticanjem i nelojalnim forsiranjem električnih automobila direktno udara na zemlje koje uvelike žive i ovise od naftnih prihoda (Rusiju i arapski svijet).

Usto, države će dijeljenjem poticaja moći utjecati i na tržište tokove, kontrolirati stanovništvo… Neće baš svatko moći dobiti poticaj za električni automobil, bez kojih su takva vozila preskupa i neisplativa.

Komentari