Cannonball, ludo na filmu, u stvarnosti još luđe
Ova je znamenita utrka održana pet puta od 1971. do 1979. u znak protesta protiv ograničenja brzine u SAD. Po legendi o njoj snimljena su tri holivudska filma. Brock Yates, kolumnist Car and Drivera, danas poznatiji kao autor kontroverzne biografije Enza Ferrarija, odlučio je organizirati protestnu utrku od zatvorenog parkinga na vrhu jedne zgrade na Manhattanu do Redondo Beacha na obali Tihog oceana. Ime utrci dao je po svom osobnom heroju, Cannonballu Bakeru, avanturistu koji je tridesetih godina često sam prelazio SAD od obale do obale, vozeći bez prestanka.
Ostali najavljeni automobili otkazali su nastup u zadnji tren, te je Yates sam obavio prvi Cannonball, u neglamuroznom Dodge karavanu, zajedno sa sinom i parom prijatelja. Ideja utrke bila je pokazati kako brzina sama po sebi nije pogibeljna, ili kako Yates kaže, ‘voziti bez stanke od New Yorka do Los Angelesa i pritom se ne sudariti, ne ozlijediti nikoga i ne pretvoriti se u pomahnitalog drogiranog anarhista.’ Predvidjeli su kako će im za to trebati četrdeset sati. U stvari, trebalo im je 51 minutu više od toga. Yates je napisao članak o toj vožnji, na veliko nezadovoljstvo udruga za sigurnost na cestama, i činilo se kako će sve stati ondje.
No tada se pojavila jedna u najmanju ruku neobična organizacija, PRDA, udruga automobilskih trkača Amerike poljskog podrijetla. Njen predsjednik Oscar Koveleski izazvao je Yatesa na dvoboj, uvjeren kako se put od oceana do oceana može obaviti mnogo brže. Novinar je prihvatio izazov i Cannonball 2 je održan još iste godine. Uvjereni kako su stanke zbog nadolijevanja goriva ključ pobjede, članovi PRDA nabavili su Chevrolet karavan i instalirali dodatne rezervoare za gorivo, kalkulirajući koliko im treba za prelazak SAD (nešto više od 1300 litara).
Uz dodatna ojačanja i prerade na autu, planirali su prijeći cijeli put bez stajanja. Yates je odabrao drugi način – nabavio je Ferrari Daytonu i suvozača po imenu Dan Gurney – čista brzina bila je ideja vodilja. Ponijeli su hrpu novčanica od jednog dolara, kako ne bi morali čekati na uzvrat na pumpama na kojima su stajali zbog goriva, a na kojima su za vrijeme punjenja rezervoara i mijenjali uloge vozača i suvozača. Nešto manje od 36 sati kasnije stigli su na cilj, vodeći od početka do kraja utrke. Poljaci su, uostalom, ionako morali stati u Arizoni i natočiti još 350 litara…
Do kraja desetljeća održana su još tri Cannonballa, svaki sa sve više natjecatelja i sve brži. Zadnji je održan 1979. i pobjednički Jaguar XJS stigao je do Redondo Beacha za nevjerojatna 33 sata. No povećani promet i policijski nadzor označili su kraj – Cannonball se pretvorio u hollywoodski spektakl, baziran na istini: Yates je zaista 1979. vozio vozilo hitne pomoći s lažnim pacijentom (vlastitom ženom), i uistinu je rekao policajcima koji su ih zaustavili pri 200 km/h kako pacijentica treba hitni tretman u L.A.-u – i izvukao se bez kazne. Sve su današnje ilegalne i polulegalne duge cestovne utrke u većoj ili manjoj mjeri inspirirane ovim velikim uzorom.
O Cannonballlu je 1981. snimljen film:
