U povijesti utrka postoji nekoliko razdoblja koja su stekla mitski, gotovo legendarni status, a među njima su dugačke, višednevne, iscrpljujuće utrke kroz Južnu Ameriku…
Nekoliko tisuća kilometara vožnje po neasfaltiranim, blatnjavim putevima prepunim rupa, uz prelaske preko Anda i vožnje uz rub stotinama metara dubokih provalije pri samom su vrhu liste najluđih i najtežih automobilističkih utrka ikada održanih. Ta je romantična epoha otpočela na današnji datum 1935. startom prve Gran Premio Internacional, utrke od Buenos Aires – Santiago de Chile, trasom koja je prelazila negostoljubive Ande.
Utrku je osvojio argentinski vozač Arturo Kruuse (na slici lijevo), u godinu dana starom Plymouthu, kojeg se danas, restauriranog, može vidjeti u sjajnom muzeju čiji pečat nosi Juan Manuel Fangio, ali i na čitavo razdoblje, u Maestrovom rodnom Balcarceu. U Europi su se nakon tragične, prekinute utrke od Pariza do Madrida 1904. automobilska natjecanja preselila na zatvorene dionice cesta, a kasnije i na posebno tome namijenjene trkaće staze.
No u Južnoj Americi je era međugradskih utrka došla kasnije i potrajala sve do 50-ih. Središte je gotovo uvijek bilo u prosperitetnoj Argentini, a maštu publike raspirivali su veliki dvoboji tvrtki Chevrolet i Ford, kao i Fangia protiv braće Gálvez, Oscara i Juana. Kraj epohe poklopio se s Fangiovim odlaskom u Europu, no obilježen je tragedijom. Tijekom iscrpljujuće 15.000 km duge Gran Premio de la America del Sur 1948. na jednom je zavoju u blizini peruanskog planinskog sela Huanchasco Fangio izgubio kontrolu vozeći Chevrolet, koji se prevrnuo nekoliko puta, silovito udarajući u sve što mu se našlo na putu.
Vozač je izašao iz automobila prepun modrica i natučen, ali bez, činilo se tad, većih ozljeda. No Fangiov suvozač i dobar prijatelj Daniel Urrutia poginuo je na mjestu. Bila je to jedna od mnogih tragedija i smrti na ovim maratonskim utrkama, koje su nakon toga postepeno postajale sve kraće, reprizirajući proces već viđen u Europi.
