Čikaški pogrebnik H.D. Ludlow je 15. siječnja 1909. poveo pogrebnu povorku automobilom na benzinski pogon
To je prvi sa sigurnošću zabilježen slučaj pogrebnog vozila pokretanog motorom s unutarnjim izgaranjem. Tradicionalno su takve povorke bile predvođene pogrebnom kočijom koju su vukli konji, što je imalo nekoliko neugodnih pratećih pojava počevši od toga da je povorka iza konja nerijetko morala paziti da ne ugazi u štogod neugodno, pa sve do situacija nalik na onu koju u kultnom filmu Ko to tamo peva izazove Aleksandar Berček.
S druge strane, rani automobili nisu bili ni dovoljno tihi ni dovoljno mehanički pouzdani za preuzimanje te uloge. U Parizu su već početkom stoljeća počeli koristiti bešumne električne pogrebne automobile, no taj koncept se ugasio s krajem prvog razdoblja razvoja električnih automobila. Na Ludlowov zahtjev je tvrtka C.A. Coey Auto Livery Company modificirala šasiju nepoznatog automobila i na nju namontirala karoseriju stare Cunninghamove pogrebne kočije.
Taj je spoj predstavljen na sprovodu vozača taksija po imenu Wilfrid A. Pruyn, a Ludlow će odraditi još trinaest sprovoda s ovim vozilom prije no što će ga zamijeniti s novim, većim automobilom. Ideja je odmah bila dobro prihvaćena i već tijekom iste godine Crane and Breed Company iz Cincinnatija u američkoj saveznoj državi Ohio pokrenula je serijsku proizvodnju pogrebnih automobila.
U ranoj fazi razvoja ista su vozila često služila i kao ambulantni i kao pogrebni automobili, a ta je praksa možda počela i prije Pruynovog sprovoda, no dok se ne dokaže suprotno taj ćemo dan smatrati početkom službene povijesti pogrebnih vozila na benzinski pogon.
