Dan Gurney je fantastičnim bolidom momčadi All American Racers (AAR) na VN Belgije ’73, stazi Spa, nadmašio rezultate koje su postigli velikani Jackie Stewart i Jim Clark i s prosječnih 230 km/h oborio osam godina stari rekord staze…
Poznati vozač Dan Gurney, a partner mu je bio Carroll Shelby, 1965. osniva momčad All American Racers (skraćeno AAR), koja će snažno obilježiti sljedeća desetljeća američkog automobilizma. Glavni je partner i sponzor bila gumarska tvrtka Goodyear, koja je maštala o ulasku u prestižni svijet automobilskih utrka, kojima je u Americi vladao njihov veliki suparnik, Firestone.
Američko tržište je najveće i najznačajnije, i glavni je cilj momčadi bio Indianapolis, no Gurney nije volio ovale (što ga, dakako, nije spriječilo da dvaput bude drugi na Indy 500). Njegovo je srce bilo na zahtjevnijim, pravim trkaćim stazama.
U SAD-u, bio je nepobjediv na zloglasnom Riversideu, gdje su čelnici NASCAR serije morali čak smišljati nova pravila i varati kako bi zaustavili njegovu dominaciju. U Europi, postojbini najzahtjevnijih staza na svijetu, Gurney je želio pokoriti svijet Formule 1.
No za nju u Americi nije bilo prikladnog motora, te je Gurney postigao dogovor s engleskim Weslakeom o nastavku razvoja motora čiji je koncept već odbio BRM. Momčad je za nastupe u Formuli 1 tako morala biti preimenovana u Anglo-American Racers, ali ime pod kojim će bolidi postati poznati s obje strane Atlantika biti će isto: Eagle. Orao, simbol Amerike.
Prva je sezona poslužila samo učenju, uostalom ni motori nisu bili spremni te je korišten stari Coventry-Climax, no 1967. g. bila je sezona trijumfa. Nekoliko sjajnih vožnji Dana Gurneya pokazale su sjajne mogućnosti bolida, a vrhunac je došao na zahtjevnoj stazi Spa.
Veliku nagradu Belgije obilježili su mehanički problemi trojca koji se borio za vrh, Clarka, Stewarta i Gurneya, koji je izgubio dvadesetak sekundi u boksu zbog problema s pritiskom goriva.
No u završnici je Gurney nametnuo suludi ritam i, bez obzira na gubitak vremena u boksu, ne samo pretekao Stewarta nego i s 230 km/h oborio osam godina stari apsolutni rekord najveće prosječne brzine u utrci. Činilo se da je možda došlo i vrijeme za borbu za naslov prvaka, u bolidu vlastite konstrukcije.
No na startu utrke u Zandvoortu, dva tjedna ranije, pojavio se novi Lotus 49, pogonjen motorom Ford Cosworth DFV, koji je bio rezultat pregovora i upoznavanja koje je upravo Gurney inicirao pet godina ranije. Nova era Formule 1 je počela. Gurney je pokušavao malo i sljedeće godine, potom odustao od formule 1, za koju ionako nikada nije imao dovoljno novaca, a njegovi američki sponzori interesa.
Vratio se još samo na nekoliko utrka 1970. u momčadi McLaren, kako bi savjetima i iskustvom pomogao mladoj ekipi u traumama nastalima nakon pogibije njihovog osnivača. No, premda je osvojio samo jednu pobjedu, Eagle ne samo da nije zaboravljen, nego je i danas jedan od najčešće slikanih, spominjanih i po časopisima objavljivanih bolida 1960-ih. Zašto? Zato što je savršen.
Riječ je o najljepšem bolidu Formule 1 ikada napravljenom. Ne, to nije samo moje osobno mišljenje, svaka relevantna anketa do sada završila je dodjeljivanjem te titule Eagleu. Savršen sklad proporcija, vrhunac razvoja Formule 1 do trenutka, koji će zaživjeti samo godinu potom, sponzorskih livreja i aerodinamičkih pomagala.
Sponzori će donijeti novce, spojleri i stabilizatori brzinu, ali duša tradicionalnog automobilizma ostaje utjelovljena u ovom bolidu. Samo ih je pet ikada napravljeno, rijetko ih se može vidjeti na demonstracijama oldtimera, ali kažu da uživo Eagle ne samo izgleda, nego i zvuči savršeno.
U panteonu obožavanih zvukova V12 motora Weslake je na trećem mjestu, iza bolida Ferrari i nedodirljivog auditivnog direktora svemira, Matra.
