Veliko razdoblje utrka sportskih automobila klasične koncepcije (motor uzdužno sprijeda) završilo je, ako se može odrediti jedan datum, 24. lipnja 1962. trostrukom pobjedom bolida Ferrari na utrci 24 sata Le Mansa…
U Formuli 1 titule su još od 1959. osvajane s motorom iza vozača, no sportski su automobili odolijevali promjeni. Vrhunac razvoja klasičnog koncepta bio je Ferrari 250 Testa Rossa, danas po aukcijskim rezultatima jedan od najskupljih automobila na svijetu, koji je osvajao Le Mans 1958., 1960. i 1961.
Sva je tri puta za upravljačem bio belgijski as Olivier Gendebien, kojem je društvo jednom pravio sunarodnjak Paul Frère, a dvaput Amerikanac Phil Hill. Za 1962. je Svjetsko prvenstvo konstruktora voženo po novim pravilima, produkcijski baziranim GT automobilima.
Tu je dominirao Ferrari 250 GTO, koji nove vlasnike danas košta čak i više od Testa Rosse. Organizatori utrke 24 sata Le Mansa, smatrajući da će utrka izgubiti na atraktivnosti bez ekstremnijih prototipova, otvorili su posebnu klasu za eksperimentalne automobile.
Ferrari je računao na sigurnu pobjedu u Le Mansu vozi li se po prvenstvenim pravilima, no uz uvođenje ove klase Maserati i Aston Martin mogli su postati opasni konkurenti. Stoga je na brzinu napravljena zadnja Testa Rossa, službene oznake 330 TRI/LM Spyder.
U mrvicu produljenoj šasiji našao se 4.0 V12 od 390 KS, a prekrasnu karoseriju napravio je Fantuzzi. Automobil je bio tri i pol sekunde po krugu brži od konkurenata, za vozače su postavljena dvojica najvećih, Gendebien i Hill, jedina je dilema bila hoće li ne baš istestirani automobil kojem je to bila prva utrka izdržati.
Jest, pobjeda je bila sigurna, ispred dva primjerka modela 250 GTO. Već sljedeće godine pobjedu će odnijeti Ferrari 250P sa središnje smještenim motorom, a i svi značajni novi koncepti nakon toga pratit će tu koncepciju. 330 TRI/LM Spyder je još u nekoliko navrata pokazao zube, posebice kada je za volanom bio Pedro Rodriguez, ali vrijeme motora sprijeda bilo je svršeno.
