Henry Ford je odigrao značajnu ulogu u razvoju suvremenog kapitalizma, ponajprije kroz dizanje nadnica svojim radnicima, čime im je omogućio da postanu potencijalni kupci njegovih proizvoda…
No manje se zna o mračnoj, represivnoj strani, koja je dovela do žestokih sukoba, nadzora nad svim aspektima života djelatnika, zabrane sindikata, organiziranja svojevrsne tajne policije unutar tvrtke, poznate po brutalnosti, ali i krvavog obračuna 7. ožujka 1932. SAD su se nalazile u najdubljoj krizi, tri godine recesije teško su utjecale i na automobilsku industriju.
Proizvodnja automobila pala je na četvrtinu one prije krize, plaće radnika pale na manje od pola prijašnjih, velik dio radnika dobio je otkaz, a usto je mnogima sva ušteđevina nepovratno izgubljena u nekoj od desetina propalih banaka.
Broj samoubojstava u Detroitu bio je četiri puta veći nego samo nekoliko godina ranije. Tada vrlo aktivna Komunistička partija SAD organizirana je veliki marš otpuštenih radnika na Fordovu tvornicu, koji će se pretvoriti u jednu od najsramnijih epizoda u povijesti automobilske industrije.
U takozvanom ‘Fordovom maršu gladi’ skupilo se između tri i pet tisuća ljudi, mahom otpuštenih djelatnika tvornice, bilo je planirano da Henry Ford dobije 14 zahtjeva. Tražili su povratak na posao, zdravstvenu zaštitu, prestanak rasne diskriminacije, dozvolu uspostave sindikata, ukidanje tvorničke tajne policije…
Iz središta Detroita krenuli su prema Dearbornu, a ondje ih je policija pokušala spriječiti, prvo suzavcem, a potom i pucanjem u dotad mirnu i nenasilnu povorku iz vatrenog oružja!
Prosvjednici su uzvratili bacajući kamenje po policiji i probili se prema tvornici, gdje su se policiji priključili i Fordovi zaštitari, koji su otvorili vatru na radnike. Četvorica su poginula na licu mjesta, jedan kasnije u bolnici, a još ih je dvadesetak teško ozlijeđeno. I sam Harry Bennett, zloglasni Fordov šef osiguranja, osobno je pucao u radnike i zadobio ozlijede od kamenovanja.
Kada će upravljanje porodičnom tvrtkom 1945. preuzeti Henry Ford II, prvo što će napraviti, sat vremena po stupanju na mjesto bit će otpuštanje tog zlikovca, koji nažalost nikada nije kažnjen za svoja nedjela. Kao ni nitko drugi od policije ili Fordovog osiguranja, koji su sudjelovali u masakru.
No zato su svi vodeći prosvjednici i čelnici Komunističke partije pohapšeni odmah nakon prosvjeda, a teški ranjenici su mjesecima ležali u detroitskim bolnicama lancima vezani za krevet.
Narod je jasno pokazao što misli pet dana kasnije, kada se po nekim izvorima i 60.000 ljudi okupilo na zajedničkoj sahrani četvorice ubijenih radnika (njihova su imena Joe York, Coleman Leny, Joe DeBlasio i Joe Bussell), uz snažne proteste protiv Forda i vlasti.
Peta je žrtva, Curtis Williams, preminuo u bolnici tri mjeseca kasnije, no kako je bio tamnije boje kože, nije mogao čak biti ni sahranjen na istom groblju s ostalima.
