Kao odgovor na naftnu krizu Amerikanci su proizveli niz za njihove pojmove kompaktnih automobila, a AMC Pacer bio je najčudniji među njima…
Dugačak je otprilike kao Ford Granada, teži nego Mercedes-Benz W123, a širinom nadmašio Rolls-Royce Silver Shadow, želite li baš da ga stavimo u europski kontekst. Sa stilističke bismo ga strane najlakše mogli opisati kao neshvaćeno remek-djelo: oble linije i ekstremno velike staklene površine djelovale su pomalo avangardno, no nalaze se posve s one strane kako trendova tako i konvencionalnog poimanja ljepote, bilo u sedamdesetima, bilo danas.
Testiranja su pokazala iznenađujuće dobar koeficijent otpora zraku od 0,32, što samo potvrđuje da je glasoviti dizajner Dick Teague uložio mnogo promišljanja u ovaj automobil, čija je nekonvencionalnost po nekim razmišljanjima trebala biti oplemenjena i wankel motorom, od čega se, razumljivo, odustalo s dolaskom naftne krize.
Nekonvencionalan oblik možda nije pretjerano pomogao uspjehu modela, no zapravo nije uopće tako loše prihvaćen: u prvoj je godini proizvodnje, 1975. prodano više od polovice ukupne produkcije modela, koja je zaustavljena 1980., nakon što ih je sklopljeno oko 280.000.
Tek nakon što su otkrivene ostale mane poput loše kvalitete izrade, vrlo malog i nepraktičnog prtljažnika, limitiranog prostora na stražnjoj klupi, visoke potrošnje, inertnih voznih svojstava… popularnost je pala. AMC Pacer ipak ima i nekoliko zanimljivih rješenja, recimo visoka, u krov usječena vrata najavila su kasniji trend uklanjanja kanala za odvođenje kiše, kojeg psujemo kad je loše vrijeme na većini suvremenih automobila.
Zanimljivo je i da su desna vrata bila deset centimetara duža od lijevih, kako bi se potaklo putnike da na stražnju klupu ulaze s te, sigurnije strane. Nažalost, neki dobri detalji poput za američke automobile 70-ih još vrlo neuobičajenih disk kočnica na prednjim kotačima posve su zasjenjeni klasičnim, zastarjelim podvozjem s krutom stražnjom osovinom i lisnatim oprugama.
Anemičan i arhaičan, rastrošni redni šesterocilindrični motor koji je izvorno napravio Jeep i inicijalno razvijao nedostatnih 95 KS, kasnije su ponuđene jače inačice, pa čak i rastrošni V8, koji je dokinuo svaku pomisao na ekonomičnost vožnje Pacera. Unutrašnjost je tipična za američka vozila onog vremena i danas izgleda razmjerno privlačno, premda taj tip estetike nije baš za svačiji ukus.
Proizvodnja je zaustavljena potkraj 1979., a AMC Pacer danas pamtimo kao jednog iz horde negativaca u crtiću Auti. U svakom slučaju, danas je ovaj automobil zanimljiv kao simbol svega onoga što nije valjalo s američkom automobilskom industrijom sedamdesetih, i kao takav postaje sve privlačniji kolekcionarima.
