Sportski Ford Mustang, terenac Jeep Willys, minivan Chrysler Voyager i SUV Jeep Grand Cherokee jedina su četiri američka modela koja su uspjela na europskom tržištu…
Na dan otvaranja newyorške svjetske izložbe, 17. travnja 1964., Ford Mustang je šokirao svjetsku automobilsku javnost. Niti jedan automobil u američkoj povijesti pojavom nije izazvao toliko divljenja i simpatija. Novinari i sportaši, diplomati i sitni prekupci, istinski znalci i kućanice – svi su bili složni – “zvijezda je rođena”. Stampedo je nastao sljedećih dana, kad je počela prodaja. Na vanjskom parkiralištu salona Ford u Garlandu (Texas) kupac je želio prespavati u rezerviranom Ford Mustangu, dok ne stigne njegov ček. Prolazeći pokraj Fordovog salona u Seattleu vozač kamiona s cementom zagledao se u Mustang i udario u izlog. Tijekom prvog prodajnog vikenda četiri milijuna Amerikanaca razgledalo je izložene primjerke.
Potražnja je 15 puta (!) nadmašila ponudu. Organizirane su licitacije i prodaja na lutriji, a pred mnogim salonima red čuvala policija. Priča je to o automobilu, za čiji je nastanak zaslužan legendarni Lee Iacocca, tadašnji predsjednik Forda i kasniji spasitelj tvrtke Chrysler, koji je Amerikance naučio kako na platformi konfekcijskog automobila napraviti sportski, s dušom. “Naučimo lekciju iz koncepta Cardinal, koji je izgledao kao da su ga skrojili u Centru za socijalni rad”, naredio je odjelu za dizajn. (Cardinal su Amerikanci prepustili europskom Fordu, pa je iz njega 1960. nastao Ford Taunus P3). Priča je to o jedinom klasičnom američkom automobilu koji je napravio zapaženu karijeru u Europi, Ford Mustangu.
U vremenima prije BMW-a došao je kao zanimljiva i jeftinija konkurencija kultnim modelima Jaguar i sportskim Mercedes-Benz. Bio je zapažen i kod nas. Hajduk je 1966. kupio “strašnog” napadača FK Sarajeva, Džemaludina Mušovića, koji je od 1965. do 1968. odigrao deset utakmica za jugoslavensku reprezentaciju. Glavni mamac i stavka u ugovoru za prijelaz bio je Ford Mustang, koji je tada, s registracijom ST 93-20, bio glavna šminka na dalmatinskom asfaltu. Imao je i dodatni sportski auspuh i već izdaleka, po zvuku, znalo se “Evo ga, Mušović u Mustangu”. Nadmašio ga je tek 1971. Mercedes-Benz 250 SL, kojeg je uvezao tenisač Nikola Pilić i označio kultnom registarskom oznakom ST 111-11. Ni prije ni poslije Ford Mustanga Amerikanci nisu napravili klasičan automobil koji je išta napravio na europskom tržištu. Uspio je, doduše, terenac Jeep, legenda II. svjetskog rata.
Od kraja 1940-ih do početka 1970-ih, s britanskim terencem Land Rover, bio je “zakon” u klasi klasičnih terenaca, dok nisu počeli masovno stizati jeftiniji i bolji japanski terenci. Prodaja ostalih američkih modela iz “portfelja” koncerna Forda i General Motors bila je zanemariva, a najdublje na europsko tržište ušao je Chrysler. Povijest će zapamtiti da je zbog toga umalo propao. Dotukla ga je kupnja “živih mrtvaca”, europskih tvrtki Simca i Sunbeam, pa je 1979. bankrotirao. No, čudesno ga je, uz golemi i, navodno, nepovoljni zajam američke vlade, spasio Lee Iacocca. Potom se Chrysler, ponovno, najintenzivnije pokušavao infiltrirati na europsko tržište.
Dok su Ford i General Motors, kroz prodajnu mrežu europskih podružnica u Europi, prodavali zanemarivu količinu američkih modela, Chrysler je gradio posebnu prodajnu mrežu, sa zastupstvima u svim većim europskim državama. Sreća mu se osmjehnula kad je Chrysler 1983. predstavio obiteljski minivan brendiran kao Plymouth Voyager i Dodge Caravan. Osmislio ga je Le Iacocca, još sredinom 1970-ih, dok je bio predsjednik Forda, u vrijeme velike naftne krize. Nakon pokretanja proizvodnje male Fieste, odgovora na štedljive japanske automobile, Iacocca je predložio proizvodnju obiteljskog kombija, koji je trebao udovoljavati trima zahtjevima.
Trebao je biti velik kao kombi, ali još uvijek dovoljno malen da stane u normalnu garažu. Podnica je morala biti dovoljno niska kako bi žena u suknji mogla normalno ući. Treći je uvjet bio iz sigurnosnih i psiholoških razloga – trebao je imati “nos”! Istraživanje tržišta, u koje je uloženo 25.000 tadašnjih dolara pokazalo je da bi se, samo u SAD-u, moglo prodati 800.000 monovolumena. Henry Ford II, unuk slavnog utemeljitelja tvrtke, nije bio impresioniran – “Zaboravite to. Ne želim eksperimentirati”. Bilo je to 1974.
Devet godina kasnije, Iacocca (kojega je Ford otpustio 1978.) svoju je zamisao realizirao u Chrysleru, dok je bio na poziciji predsjednika-spasitelja. Sredinom 1983. pojavio se Plymouth Voyager, prvi jednovolumenski automobil na svijetu, koji je ubrzo postao svjetski hit. Chrysler, vlasnik Jeepa, shvatio je da na europskom tržištu može uspjeti jedino europskom proizvodnjom pa su hit-minivan za počeli proizvoditi u Grazu i za europsko tržište brendirali Chrysler Voyager. No, pola godine kasnije stigao je ozbiljan konkurent – Renault Espace, s kojim je Voyager trebao dijeliti tržišni kolač. Tržišna sreća ipak je potrajala do sredine 1990-ih, kad počinje najezda europskih i japanskih, a potom i korejskih konkurenata, što je bio kraj za Voyager.
Četvrti, najveći i posljednji uspjeh američke industrije na europskom tržištu bio je luksuzni SUV Jeep Grand Cherokee, koji se također proizvodio u Grazu. Od 1993. do 1999. bio je praktički bez konkurencije, prepoznatljiv statusni simbol uspješnih poduzetnika, celebrityja i mafijaša. Poznate su priče kako Grand Cherokeejem krajem 1990-ih nije bilo uputno putovati u zemlje u regiji, jer bi ga policija na granici policija rastavljala “do posljednjeg šarafa”, tražeći drogu, oružje, novac… No, kad je 1997. došao Mercedes-Benz ML, a posebice 1999. BMW X5, dani su mu bili odbrojani.
Nastavak pročitajte sutra…
