Hans Trippel je 1963. predstavio Amphicar, vjerojatno najuspješnije amfibijsko vozilo ikada napravljeno, do zatvaranja tvornice 1968. proizvedeno ih je tri tisuće…
Amphicar se u vodi ponašao solidno, ali na cesti je bio prilično nestabilan i izgledao je smiješno. Pokretao se motorom modela Triumph Herald 1200, snage 43 KS pri 4750/min te je na cesti mogao razviti 110 km/h, a u vodi, odnosno moru 6,5 čvorova (oko 12 km/h).
Imao je najviše peraje koje su se ikada pojavile na nekom serijskom automobilu, nadmašivši pritom sve američke ekscese s kraja pedesetih. No, te su peraje bile nužnost, jer su štitile motor od valova.
Premda nije bio predviđen za otvoreno more, Amphicar se znao zateći na najneobičnijim mjestima – jedan je primjerak čak, ploveći bez svjetala usred noći, doživio sudar s tankerom usred Gibraltarskog tjesnaca.
Ujutro je pronađeno tijelo vozača – i velik broj plutajućih vrećica napunjenih stanovitom vrstom ne baš legalnog bijelog praha… No zabilježena su i barem dva uspješna prelaska preko La Manchea, a prvi od njih dogodio se 16. rujna 1965. Britanski časnici Peter Tappenden i Michael Bailey, postigli su dogovor s tvornicom da im osigura vozilo za taj pothvat.
Kad je londonski krupje i vlasnik Amphicara Timothy Dill-Russell čuo za planove, odlučio im se priključiti, a društvo mu je pravio još jedan časnik, Joe Minto. Vrijeme je 16. rujna bilo prilično loše, a valovi veliki, no nisu odustali nego su u 8 i 50 ujutro ušli u more u Doveru. 7 sati i 20 minuta kasnije neobična se povorka pojavila na plaži u Calaisu: jedan je Amphicar užetom vukao drugi.
Nasred kanala je motor Dill-Russellovog Amphicara zbog kvara na pumpi povukao vodu. Zanimljivo je i da su morali dolijevati gorivo tijekom puta, jer je spremnik bio premalen za La Manche. Za to su morali dodati vanjski otvor spremnika, jer očigledno baš i nije bilo praktično na otvorenom moru otvarati poklopac prtljažnika, pod kojim se standardno nalazio čep!
Po ispumpavanju vode i drugi je Amphicar upalio otprva i vesela je družina nastavila put, prvo do autosalona u Frankfurtu, a potom i preko DDR-a do tvornice u Berlinu.
