Ako je VN Monaca 1984 godinu dana ranije naznačio kakav je po kiši majstor Ayrton Senna, prva pobjeda u F1 karijeri, u portugalskoj oluji, donijela mu je nadimak Kišni čovjek…

… i pribavilo velik broj obožavatelja u čitavom svijetu, fasciniranih predstavom kakvu se rijetko viđalo čak i u toj najvišoj kategoriji trkaće hijerarhije.

U drugom nastupu za Lotus, u nemogućim uvjetima, kad se čak i Alain Prost izvrtio na ravnom dijelu staze (još je šest vozača odustalo iz istih razloga, među njima Keke Rosberg i Riccardo Patrese), Ayrton Senna je bio nedodirljiv, gradeći veliku prednost i doimajući se kao da staza nije nimalo skliska i mokra.

Na kraju utrke samo je Ferrarijev Michele Alboreto (Ferrari) bio u istom krugu kao i Arton Senna, dok su Patrick Tambay i Elio de Angelis imali krug, a Nigel Mansell i Stefan Bellof (o kojem se danas posthumno pričaju legende da je bio bolji nego Ayrton Senna) dva kruga zaostatka.

Neminovna je usporedba s drugim velikim kišnim majstorom. Michael Schumacher: gledamo li Nijemčevu vožnju po kiši, čak i u danima kada je bio na vrhuncu karijere i osvajao naslove, ona je nemirna, puna sitnih korekcija, sitnih proklizavanja… uvijek na rubu greške do koje ipak ne dolazi, a promatračima ostaje diviti se fantastičnom, no očiglednom umijeću kontrole i korekcija bolida.

Artizam kojeg je pokazivao Ayrton Senna bio druge vrste, vozio je mirno, bez zanošenja, korekcija, kao da nikakve kiše nema i da je držanje staze savršeno. Možda je najbolje na pitanje kako je takvo što uopće moguće odgovorio on sam, telefonski razgovarajući s mamom nakon pobjede u Estorilu:

– Ayrtone, sine, zašto nisi usporio kad si već ostvario veliku, nedostižnu prednost? – pitala je zdvojna gospođa Da Silva. ‘Nisam mogao, mama. Razbio bih se!’